Beogradski polumaraton

Utrka i grad koji mi je ostavio vrlo pozitivne dojmove i koji ću vrlo rado opet posjetiti.

Ne sjećam da sam imao slučaj mi je trebalo više od tjedan dana da napišem dojmove o nekoj utrci. Uvijek sam to napravio ekspresno, najviše dan-dva poslije i sav tekst je izašao iz mene. Ovoga puta nije tako. Ne zato što mi je bilo loše ili nisam imao inspiracije za pisanje, nego čisto zato što sam još uvijek pod pozitivnim dojmovima Beogradskog polumaratona koji se održao 23. travnja.

Pavle me već doslovno godinama nagovara da sudjelujem, ali uvijek se nekako desi da zbog više sile ne odem. Bila je korona pa i neki osobno problemi, ali ove godine je bila odluka da se ide bez obzira na išta. Tako sam uzeo produženi vikend te ga ujedno iskoristio i za razgledavanje Beograda.

Kako sam za Beograd imao prijavljenu utrku polumaratona, moramo sam se barem malo pripremiti za nju, jer stvarno se ne sjećam kada sam trčao dužinu od 21k, a još manje se sjećam kada sam trčao službenu polumaraton utrku. Tako sam u veljači i ožujku trčao malo duže rute do maksimalno 17k. Mogu reći da mi nije bilo previše teško vratiti se u taj dužinski način trčanja, ali pak ne hvala. Nekako su mi dužine 5–7k za sada najdraže, da ne kažem idealne.

Putovanje za Beograd sam započeo u petak i to busom. Najjednostavnije, ali i najjeftinije mi je bilo sjesti na bus te biti torba na par sati. Bus mi nije baš jedno od dražih prijevoznih sredstva, pogotovo na duže relacije zbog malo mjesta za noge. Još kada se sjetim da sam ispod nogu zgurao i ranac sa svom opremom i odjećom, mjesta je bilo još manje. Možda bi se više letjelo na relaciji Zagreb — Beograd da su samo avio karte nešto jeftinije i da postoji neki low budget provider. Prijelaz granice je bio poprilično brz, samo je to toliko naporno na svakom prijelazu izlaziti i ponovno ulaziti u bus. Ali, što se može kada su takva pravila.

Prvi dojam ulaska u Beograd je bio — “WOW, ovo je stvarno veliki grad!”. Sve je veliko, a Zepter raketa zgrada u brutalističkom stilu stvarno impresivno izgleda.

Da sam tražio, ne bi imao boljeg vodiča. Pavle mi je pokazao uži i širi centar Beograda te sve što je bitno da se obiđe u kratkom vremenu. Sve što sam vidio me vrlo pozitivno dojmilo: Ada, Košutnjak, uži i širi centar, Kula, Dunav, splavovi na Savi, Zemun… Ne trebam spominjati da smo u subotu prehodali 18 kilometara. Na kraju dan sam imao osjećaj da mi stopala gore, a još je trebalo u nedjelju odraditi i polumaraton.

Srećom, Pavle ne živi daleko od starta utrke pa smo mogli ići pješice. Da je ikako drugačije, bilo bi skoro nemoguća misija jer na utrci je sudjelovalo oko 10500 natjecatelja. To je broj sa sve tri utrke: na 10k, polumaraton i maraton. Uglavnom, dobar dio grada je bio skroz blokiran. Moram pohvaliti organizatore jer se niti u jednom trenutku nije dogodilo da auto slučajno negdje zaluta.

Ulice Beograda su u potpunosti bili prepuštene trkačima.

Zadnja utrka na kojoj sam sudjelovalo da je bilo ovako puno ljudi su bili Wingsi u Zadru. Mogu reći da mi je ipak malo nedostajalo sudjelovati na ovako velikim utrkama te bio dio mase. Ipak je to poseban osjećaj. Super je što je vrijeme bilo skoro pa idealno za trčanje, možda je pred kraj utrke bilo čak i prevruće, ali bolje da je bilo i tako nego da je pljuštala kiša.

Ruta kojom je prolazila utrka, bila je prilično zanimljiva, ali nije bila lagana. Za razliku od polumaratona u Zagreba koji je skoro u cijelosti ravan i poprilično dosadan, Beograd je brdovit te se cijelo vrijeme izmjenjuje neki uspon ili spust. Pogotovo je naporna uzbrdica na samom kraju utrke, ali kada dođeš do hotela Moskva, znaš da je kraj.

Neki dijelovi rute od 21 kilometar su stvarno vrlo atraktivne, a ono što mora izdvoji je dio koji prolazi preko mosta na Adi koji se vidi iz svih dijelova Beograda i izgleda pre impresivno. A što reći osim da sam imao prilike trčati preko najvećeg visećeg mosta na svijetu koji “visi” samo na jednom pilotu visine 198 metara. Na sredini mosta je svirala i Beogradska filharmonija pa je i to bio jedan poseban osjećaj koji se morao i slikovno zabilježiti.

Tijekom utrke sam imao dobar osjećaj i dobro sam se držao do negdje 17tog kilometra kada mi je tijelo počelo otkazivati. Nije bilo neočekivano jer sam se trebao malo više pripremiti. Ali mislim da je problem bio i u tome što sam tek poslije desetog kilometra počeo piti vode, a bilo je stvarno vruće. Možda sam prije…, ma tko će ga sada znati.

Kada već spominjem vodu, moram napomenuti minus koji je vezan za nju. Na nekim okrijepim stanicama nije bilo dosta vode. Zapravo, problem je u tome što se voda nije stavljala u čaše nego su se dijelile boce, a velika veličina bačenih je skoro u cijelosti bila puna. Realno, dosta ti je gutljaj vode da se hidratiziraš te da ti usta više nisu suha. Nepotreban kaos se stvarao u dijelu ulaska na start i izlaska iz cilja. Stvarala se gužva jer su ograđeni dijelovi bili preuski i ljudi su se kretali kao muhe bez glave. Odjednom se tu našao i lik iz čistoće sa svojim kolicima.

Usprkos ovih par nedostataka, mogu reći da mi je ovo bila jedna od dražih utrka na kojima sam sudjelovao te svakako događaj koji je za preporuku. No svakako računajte da obavezno uzmete i par dana da bi bolje upoznali Beograd. Za one kojima je vrijeme bitno, moje vrijeme utrke je bilo 2:17:36, dok je čip vrijeme bilo 2:15:08.