Trčanje isto, a opet drugačije
Treba li se s vremenom mijenjati naš odnos prema trčanju ili bi trebao biti isti?
Normalno je da se svi mi mijenjamo s vremenom. Nismo isti niti tjelesno, a niti mentalno u našim dvadesetima, tridesetima i četrdesetima. Zapravo bi bilo tužno da smo uvijek na istom nivou. S vremenom imamo više životnog iskustva kojeg nastojimo što pametnije iskoristiti. Kako se sve u životu mijenja, tako se mijenja i odnos prema trčanju. Barem je kod mene tako.
Sa sigurnošću mogu reći da mi nije isti osjećaj trčati prije jedno 6–7 godina i danas. Osim samog osjećaja trčanje, promijenilo se i to kako doživljavam trčanje. Malo mi je teško reći da li je taj osjećaj sada bolji ili lošiji nego prije, ali je svakako drugačiji. Ono što je svakako drugačije je to da nekako nisam više “opsjednut” trčanjem kao prije. Opsjednutost je malo teška riječ, ali tako bi mogao nazvati to razdoblje kada se sve nekako vrtjelo oko trčanja. Osim puno više vremena što sam proveo trčeći, bitno mi je bilo da idem na što više utrka i sebi dokazujem neke stvari.
Ne mislim da je dokazivanje i pomicanje osobnih mogućnosti bilo loše, nego sam jednostavno morao to sve proći i sada kada sam sebi dokazao, ne moram dalje. Iako će mnogi reći da je samo nebo granica, ipak postoje neke granice koje možda nekada ni ne potrebno prijeći, jer jednom ako pređeš te granice dogodi se to da pregoriš i odustaneš od svega.
Zbog toga sebi nisam nikada dopustio da prebrzo prelazim neke granice da mi se ne dogodi da zbog toga odustanem od trčanja. Zato i svima govorim da sve mora ići polako te da ne brzaju jer kako brzo u nešto uletiš, brzo i izletiš. Naravno, da to neće biti isto kod svakoga, ali kod većine hoće pa zato samo pametno i polako. Trčanje je nešto s čime se trebaš baviti godinama, a ne godinu-dvije pa da nakon toga opet sjediš u fotelji i buljiš u TV.
Većina koja prati moj blog zna da sam prije tri godine počeo s kickboxing treninzima te da mi se taj sport toliko svidio da sam mu dao prednost nad trčanjem. Nije da sam skroz prestao s trčanjem, ali nije mi više toliko interesantno u onoj sferi kako je to bilo prije. I dalje nastojim da tjedno barem dva puta trčim, ali to se većinom pretvorilo u rutinu koju jednostavno moram da odradim.
Kad mi sada netko kaže da idemo na utrku, moram jako dobro razmisliti ide mi se ili ne. Prije bi bez razmišljanja rekao — IDEMO! Malo mi je teže reći koji je točno razlog tome, ali rekao bi je s jedne strane nezainteresiranost, promjena ljudi i to što sam tu trku već jednom trčao. Nekada mi je i sama medalja bila motivacija da odem na utrku, dok sada sve je to nebitno.
Koliko god trčanje bilo zabavno s vremenom moraš doći do zaključka da trčanje nije sve u životu. Mogu se neki vrijediti, ali meni je tužno ako imaš samo trčanje u životu te ti se cijeli razgovor svodi samo na to. Sasvim je nebitno koje su tenisice najbolje, da li si utrku završio dvije ili 10 minuta brže/sporije. Sada mi je postalo najdraže da sam odem sam trčati, bez nekog posebnog plana, kada mi se da. Ako nađem nešto novo što će me motivirati — super, a ako ne opet je dobro. Rekli bi bez brige i pameti! Nekada je tako najbolje.
