Pakleni vinogradi u Gornjoj Gračenici
Da nema zabune, ovo nije izvještaj s filmskog seta, nego utrke koja očarava svojom rutom.
A očito da je moralo proći i više od šest mjeseci da odradim svoju prvu službenu utrku u ovoj godini. Možda je tako i najbolje, jer ovo je svakako utrka koja će mi ostati u pozitivnom sjećanju.
No, krenimo od početka. Nakon duže pauze, blah blah… Vratila se želja…. Uglavnom, do nedjelje ujutro nisam ozbiljno razmišljao o tome da idem na utrku ili ne. Nekako još uvijek nisam u modu “ajmo na utrke”, ali nije me problem nagovoriti — pogotovo kada zovu Novljani. Još se ne mogu odlučiti, da li mi fale utrke.
Ono što sa sigurnošću mogu reći da mi fale ljudi sa utrka i sve ono pozitivno što se događa prije, tijekom i poslije utrke. Sa sobom sam u potpunosti raskrstio to neko dokazivanje. Vrijeme mi je postalo skroz nebitno, samo čista uživancija i pozitiva. Za sve ostalo više jednostavno nema mjesta. Dokazivati ću se na nekim drugim poljima.
Uglavnom, u ruksak sam spremio sve što mi je bilo potrebno i s kolegama se odvezao u smjeru Gornje Gračenice gdje se održavala utrka. Kod doma smo pokupili startne brojeve i od tamo se zaputili prema moslavačkim vinogradima. Nije mi ovo prvi puta da sam na ovome terenu, ali mi prvi puta da sam trčao. Vrijeme je bilo naklono. Naravno opet ovisi kako se gleda. Skoro 30 stupnjeva na suncu je u isto vrijeme i ugodno i neugodno. Mi ljudi stvarno nikada nismo zadovoljni.
Start je kasnio nekih desetak minuta, ali to nije utjecalo na pozitivnu atmosferu. Meni je dalo više vremena da obrstim grm malina koji je bio kod starta. Ovo mi je bila utrka u kojoj sam od početka do kraja uživao. Trčao bez nekog plana, jednostavno krenuo, držao ritam od osjećaja i uživao u prekrasnom pogledu.
Moram se složiti da mi je ovo bila jedna od utrka s najljepšom rutom na kojoj sam imao prilike sudjelovati. Ruta nije bila lagana jer je valovita, ima dosta uspona, ali kada cijelo vrijeme uživaš u dobrom pogledu — ništa nije problem! Da sada moram ponovno trčati, vjerojatno bi se izgubio, ali ako netko trči ispred tebe i volonteri te usmjeravaju, ne možeš se izgubiti.
Najbolji dio rute mi je svakako bio prolazak između čokota i trčanje kroz šumu. Bio sam lijen na tim dijelovima vaditi mobitel da sve to uslikam, ali vjerujte mi na riječ! Srećom da postoje drugi koji fotografiraju.
I što još pametno napisati? Možda samo to da je počela sezona utrka nakon višemjesečne Korona blokade i da ne bi bilo loše sudjelovati još na kojoj utrci. Pogotovo na nekoj koja spaja ugodno s korisnim i koja nije previše razvikana. Ovako male i lokalne utrke uvijek se na kraju pokažu kao neotkriveno blago.
