Kako se odboksala i Korona
Polako, ali sigurno sve se manje spominje Korona virus i sve vezano uz njega. Život se na veselje svih vraća u normalu. To je ono što mi je najviše falilo — normala i kolotečina.
Nisam mislio da ću to ikada napisati, ali kolotečina je nekada dobra, pogotovo ako je pozitivna. Nadam se da će ovo biti i zadnji tekst koji je vezan uz Koronu. Nećemo izazivati, svemir, bogove i svu ostalu silu, ali duboko se nadam da nećemo više biti u onakvim blokadama koje ponajviše djeluju na psihu. Ne toliko fizički, ali psihički te mogu itekako baciti u bed.
Ovoga puta neću spominjati trčanje nego samo kickboxing jer sam već više-manje spomenuo kako sam tijekom izolacije trčao i motivirao se. Kako sam se sada već opako zarazio s treniranjem kickboxa, nekako mi je odjednom postalo nezamislivo da jednostavno prestanem s treniranjem dok nema treninga u dvorani. Treniranje vani je bila jedina opcija.
Trebalo je (samo) pronaći mjesto, vrijeme i prije svega još nekoga s kime trenirati. Kako je rasla panika oko korone, tako su se iz tjedna u tjedna postrožile i razne mjere. Jedna od glavnih mjera koja se stalno ponavljala (i valjda svima već isprala mozak) je socijalna distanca. No, socijalna distanca u kontaktom sportu baš i nije moguća.
Moguća je jedino ako radiš virtualne treninge i sam treniraš.
Kada se uhvatim nekoga sporta, nastojim da mu se posvetim u što većoj mjeri. Trčanje mi je sada malo sporedno, jer eto tako je ispalo. Nekada se jednostavno treba od nečega malo odmaknuti da bi ga se opet zaželio. Moje želje za treniranjem su sada nekako najviše usmjerene u smjeru kickboxinga. Da što bolje naučim tehniku i kombinacije udaraca koje me i sada nakon šest mjeseci još uvijek zezaju i ne izvodim ih pravilno.
Samostalno treniranje u Koroni je počelo sklekovima, čučnjevima, trbušnjacima i treniranju udaraca (shadow boxing). Par puta tjedno sam to sve radio, ali iskreno — nije nimalo zabavno jer fali partner s kojim sve to ide puno lakše. Srećom da je u to vrijeme Spartan Gym iz Zagreba počeo s virtualnim treninzima pa je dva puta tjedno bilo zabavno trenirati iz sobe.
Valjda sam nakon jedno tjedan danas samostalnog treniranja puknuo pa dogovorio s kolegama iz kluba da se nađemo i treniramo zajedno. Nisam bio jedini kome su treninzi nedostajali! Tako sam se nas par počelo redovito nalaziti i trenirati. Moram uvijek nešto priznati, a sada to da su mi ovi vanjski treninzi postali draži nego oni u dvorani. Prvo zato što nas je bilo u manjem broju, svi su bilo zainteresirani za treniranje i kada radiš praktički jedan na jedan — najbolje i najbrže možeš sve naučiti.
Kada razmišljam da je lockdown trajao dva mjeseca i da mi je to vrijeme stvarno brzo prošlo. Možda čak i brže nego da je sve bilo normalno. Boksalo se, trčalo se, šetalo i naučilo puno novih stvari koje sada treba procesirati i upotrijebiti u sparinzima. A kako je krajem svibnja završila i sva agonija oko Korone, dvorane su opet otvorene i idemo svi naprijed.