Četiri mjeseca kickboksa — fokus, bolovi i pronalaženje sebe
S početkom ožujka sam obilježio četiri mjeseca kako idem redovito na kickboks, novi sport koji me sve više i više fascinira.
Da mi je netko prije jedno par godina rekao da ću se baviti nekim borilačkim sportom — samo bi mu se podrugljivo nasmijao.
Jedan od glavnih razloga zašto nikada nisam razmišljao o nekom borilačkom sportu je to što sam uvijek mislio da to nije za mene zato što sam borilačke sportove nekako uvijek poistovjećivao s agresijom. Smatrao sam da moraš biti agresivan da bi se bavio kickboksom te svoju agresiju mogao usmjeriti u protivnika. Naravno da sam bio u krivu.
Jedino što moraš usmjeriti u protivnika je svoju pamet!
Kickboks kao i većina borilačkih sportova u kojima se radi kontakt nosi tu stigmu da se njime bave samo oni koji imaju potrebu da se mlate. Ali, sada nakon četiri mjeseca mogu reći da je borba samo manji dio ovoga sporta, a da je sve ostalo puno bitnije. Naravno sve ovo gledam sa stajališta jednog rekreativca. Profesionalni sport je kategorija za sebe.
Ono što sam u ova četiri mjeseca nekako najviše naučio je da radim na sebi i svome fokusu!
Fokus, fokus i još malo fokusa. Sve počinje od toga. Svaki udarac i svaki pokret ima svoje mjesto. Ne može se izvesti bez veze i samo tek toliko. Naravno da može, ali od toga nema nikakvog smisla. Mana ovoga je što u kickboksu ne možeš očekivati nikakve rezultate preko noći i treba dosta vremena da sve sjedne na svoje mjesto.
Ne kažu bez veze da moraš napraviti 10 000 pokreta da bi nešto usvojio.
Zbog ponavljanja jedno te istih pokreta, mnogima se može činiti da je trening kickboksa dosadan. No, to ponavljanje te osim spomenutom fokusu uči i strpljenju. Strpljen — spašen! Fokus i strpljenje nisu lagane vještine, no s vremenom se mogu naučiti i zavoljeti. Možda ih je malo teže zavoljeti, ali jednom kada prođeš tu fazu, nema ti povratka natrag.
U ova četiri mjeseca bavljenja nekako mi je najteže bilo fizički se prebaciti na novi režim treninga.
Trening koji je totalna suprotnost od trčanja i svih treninga koje sam do sada radio. Znao sam se s treninga vraćati s takvim bolovima u mišićima na mjestima za koje sam mislio da ne mogu boljeti. Glava (ali i tablete protiv bolova) nije dopustila da se odustane i radi pauza. Stisneš zube, odradiš trening do kraja i idemo dalje.
Udarce ili još bolje kombinacije udaraca nije lagano napraviti.
Pogotovo na početku kada ti se čini kao da je sve to viša matematika. Prednji, zadnji, aperkat, kroše, kružni… odjednom ruke i noge se nađu zapetljane kao u crtiću. Lagano nije, ali (kao i za sve) treba vremena da uđeš u rutinu i nađeš sebe u svemu tome. Jednom kada nađeš, skužiš da su i neke druge stvari u životu puno lakše izvedivije i trivijalnije.
