Sportovi kroz život i pronalaženje prave kombinacije
Kada si u sportu cijeli život, nekako ti je skroz normalno da se sport kojim se baviš odraz tvog razmišljanja u životnom trenutku u kojemu si se našao.
Kada se samo sjetim koje sam sve sportove do sada probao i promijenio.
Ne bi to bio veliki popis, ali bi bilo na njemu dosta sportova. Od svih tih sportova koje sam probao i na kojima sam se najduže zadržao su plivanje s mono perajom/ronjenje i sada trčanje. S ronjenjem sam počeo pred kraj osnovne škole i u sljedećih deset godina sam doživio puno toga. Prije svega upoznao sam divne ljude koji su mi postali prijatelji za cijeli život, proputovao Hrvatsku i susjedne zemlje uzduž i poprijeko te možda najviše od svega stekao određeno životno iskustvo koje mi je uveliko pomoglo kasnije.
No kako to biva, odrasteš, ponestane ti vremena, promjene se životne okolnosti te sam tako ronjenju morao reći zbogom. Probao sam “igrati” nogomet, ali to je ispalo dosta smiješno i zapravo sam došao do zaključka da jednostavno nisam timski igrač. Puno mi je draže biti individualac te individualno se baviti sportom kada i gdje hoću. Nogomet mi je zapravo bio samo stanica koja me dovela do trčanja koje sam zavolio i u cijelosti prigrlio.
Mislim da o svojem iskustvu o trčanju ne moram previše pisati jer sam više-manje sve već spomenuo u objavljenim tekstova. Ipak ću morati spomenuti najbitniju stvar koju me trčanje naučilo. To je da mogu biti — SLOBODAN! Da trčim kada ja hoću, koliko dugo hoću i idem (ili ne) na utrke koje ja hoću. Sve prilagođavam sebi i svojim potrebama. A poseban je i osjećaj kada uspiješ svojom upornošću dostići neke trkačke nivoe: 5k, 10k, polumaraton pa na više.
Kako sam sada već dugo godina u trčanju (nisam siguran da li brojim osmu ili devetu godinu), u zadnjih godinu danas sam malo promijenio ploču i način na koji pristupam trčanju. Prvo što sam smanjio je broj utrka na koje idem, a shodno tome počeo sam se držati određenog plana trčanja. Prvi plan mi je da mjesečno nastojim imati između 100 i 150 pretrčanih kilometara. Broj varira ovisno o godišnjem dobu i drugim osobnim obvezama, ali uvijek se držim te zadane konstante.
Drugi malo dugoročniji plan mi je postala ciljana utrka za koju se aktivno spremam. Ove godine sam se po prvi puta odlučio za utrku “100 milja Istre” i kako mi se sada čini, mislim da ću istu dužinu od 67 kilometara ponoviti i dogodine. Samo planiram sada još ozbiljnije odraditi utrke te pametnije pristupiti samoj utrci. Kažu da se na greškama uči, a itekako dobro mogu naučiti na greškama koje sam napravio ove godine.
Još jedno “pametno” saznanje do kojega sam konačno i sam došao je to da ako želim da mi bude lakše trčati, ali i s druge strane zabavnije —trčanje treba kombinirati s nekim drugim sportom. Plivanje je uvijek dobar i pametan odabir, ali kako se meni bazen gadi zbog silnih godina koje sam proveo na njemu, odlučio sam da trčanje ipak kombiniram s drugim sportom.
Sve je nekako isprava išlo kao zezancija. S Moranom sam imao dogovor da joj pomognem otrčati 10k na utrci MedvedRUN, a ja sam za uzvrat morao doći na jedan njezin kickboxing trening. I tako sam došao, odradio i svidjelo mi se. Tako sam pronašao u Sisku klub, učlanio se i počeo s treninzima koje sada kombiniram s trčanjem. Kako sam sada na početku, ne mogu reći kako će se sve to pozitivno ili negativno odnositi na trčanje.
Ono što se svakako nadam da ću kroz razdoblje od par mjeseci dobiti na snazi da neće više biti toliki problem proći sve one silne Istarske uzbrdice.
