Svaki organizator nosi svoj faktor
Svaki organizator se trudi da obavi posao oko organizacije što bolje, a svakome trkaču odgovara drugačiji tip.
Još uvijek se dešava da svake godine nove utrke niču kao gljive poslije kiše. Mora se priznati da veliki broj “novih” utrka ima vrlo kvalitetnu organizaciju, a te utrke imaju dosta potencijala. S druge strane većina “starih” utrka je ostala ili bolje reći opstala te svake godine je rado posjećena od trkača koji su već sudjelovali ili sudjeluju po prvi put.
Ipak neke stvari u samoj organizaciji su se promijenile. Prvenstveno cijena same organizacije utrka je porasla, a shodno time su porasle i startnine. Davno su prošla vremena kada si za sudjelovanje na nekoj utrci morao dati 10–15 Eura. Ako se malo pogleda van granica Balkana, sasvim je normalno da za startnine treba izdvojiti 35 i više Eura. I to govorimo za rane prijave! Kasnije prijave se penju i preko 50 Eura. Nema tu previše pameti, osim reći tko voli nek izvoli.
Utrke naravno nisu obveze, nitko nije obvezan da ih trči, ali opet one pružaju jedno nezaboravno iskustvo i druženje s ostalim ljudima koji dijele istu ljubav prema trčanju. Nebrojeno puta sam napisao i stalno govorim svima da ide na utrke jer jedino tako mogu na određeni način bolje upoznati sebe. A naravno, nije loše da malo odmjerimo i kako kotiramo u odnosu na konkurenciju. Svi na utrci postignu svoje najbolje rezultate i “odjednom” napreduju jer ih pozitivna energija ponese.
Svaka utrka naravno ima svoj faktor, tj. organizatora koji se trudi da najbolje organizira utrku. Kako sam imao priliku sudjelovati na stvarno puno utrka koje su bile organizirane od strane različitih organizatora, mogu samo reći da sam se svašta nagledao. Od toga da je sve organizirano kao najbolja apoteka, do toga da je utrka opći kaos u kojemu se samo nadaš da na kraju neće biti mrtvih. Dobro, malo sam ovo zadnje dramatično napisao, ali znalo se dogoditi stvarno svašta.
Same organizatore ne bi htio imenovati jer svatko od njih je imao uspone i padove, ali svaki od njih ima neki “svoj stil” organizacije koji je odmah prepoznatljiv. Može se reći da postoje neka tri tipa organizatora koji organiziraju većinu utrka u regiji.
Organizator #1 — Strogo korporativno
Prvi tip organizatora svoje iskustvo crpi iz korporativnog svijeta. Trudi se da utrka funkcionira kao najbolji švicarski sat. Obično su takve utrke jako dobro organizirane, misli se na sve detalje, rijetko što ne štima, a startni paketi su bogati te puni raznih proizvoda premium sponzora. No, takve utrke imaju i jednu veliku manu. Koliko god bile dobro organizirane, nedostaje im duše i priče zbog koje će ekipa i sljedeće godine doći. Iako je sam organizator uvjeren da priče ime, u većini slučajeva se dogodi to da nakon utrke trkači se samo pokupe i odu u samo njima poznatom pravcu. Problem je taj što je korporativni svijet drugačiji od trkačkog i jednostavno ne radi na istoj frekvenciji.
Organizator #2 — Novac je sve
Nekad su se utrke organizirali da bi se trčalo, dok je danas to već postao ozbiljan i može se reći biznis od kojeg se može živjeti. Naravno da to nije lagano, jer da je svi bi se bavili organizacijom utrka. Ipak postoji mali broj ljudi koji živi od organizacije utrka i aktivnosti vezanih za trčanje kao što je npr. škola trčanja. Ovakve utrke su također uvijek dobro organizirane, vrlo su atraktivne jer pružaju neko novo iskustvo te utrke koje nisu toliko uobičajene. Ekipa koja sudjeluje na ovim utrkama je vrlo raznolika te uvijek uživa jer se dobro zabavlja, a naravno dobre atmosfere nikada ne nedostaje. Kako je ovakav tip organizatora vođen novcem, često pronalazi nove načine kako da zaradi pa često iz godine u godinu povećava cijenu startnina. Nekada i neopravdano.
Organizator #3 — Priča je sve
Na kraju dolazimo i do zadnjeg tipa organizatora koji se većinom fokusira na dobru priču koja će prodati utrku i privući trkače. Moram se složiti da mi je ovakav tip organizatora i najdraži jer istina je da — dobra priča sve prodaje! Ako je priča vrhunska, onda će se i neki mali kiksevi u organizaciji lakše oprostiti. No, nemojte misliti da je organizacija na takvim utrkama loša. Sve je uvijek organizirano na nivou i svi detalji su uvijek jasni. Ovakve utrke većim završavaju nekim dernjakom na kojemu se popiju bačve i bačve piva jer svi znaju da trkači obožavaju ovu vrstu nektara. Pogotovo poslije utrke.
