Sablasno prazna Ilica uz cover pjesme uplakane djece
Jedna od organizatorskih noćnih mora je kada misliš da sve ide dobro, a onda u zadnji tren dobiješ kurčinu i moraš odgoditi utrku.
Ne znam kako bi se drugačije izrazio u Marekovich stilu, ali to je to. Opcije koje imaš su da skroz odjaviš utrku ili ideš s novim datumom. Srećom novi datum je bio “samo” dva tjedna kasnije.
No, ono što se desilo je to da se utrka poklopila s jednom drugom utrkom, tako da je veliki broj natjecatelja moram odabrati na kojoj će utrci sudjelovati. Moje mišljenje je da se na kraju to pokazalo kao veliki plus. A znate zašto?
- Na utrci su ostali samo oni trkači koji su stvarno željeli trčati po Ilici.
- Izbjegla se velika gužva u Pivani.
- Atmosfera je vrlo brzo postala intimna.
Negativne aspekte neću gledati jer na sreću nisam organizator, oni će se morati pozabaviti financijama. Ali opet prvi mačići se moraju baciti u vodu. Barem figurativno.
Zagreb noću sam imao prilike puno puta doživjeti, ali nisam imao prilike doživjeti zatvorenu Ilicu. To mi je bila vodilja prilikom odluke za ovu utrku. To i zato što netko nije mogao trčati pa sam ja utrčao umjesto njega, tj. nje.
Ono što je noćna mora i u kasno doba je pronaći parking relativno blizu Pivane. No nakon par krugova ipak nešto nađeš. Jebiga to je tako, ne možeš hodati tri metra od auta do Pivane gdje smo podizali startne brojeve, a možeš otrčati 11 kilometara i pri tome se strgati do zadnjeg atoma snage.
Što je ta naša glava čudesna!
Kako nije bilo gužve, startni paket se pokupio u trenu te je bilo dovoljno vremena da se popije malo pivo ili rakija prije početka utrke i na miru presvuče u radnu odjeću. Posebno mi je bilo drago što sam mogao po prvi puta trčati u hlačama koje sam par sati ranije kupio u Kauflandu za punih 18,00 kuna. Ulov dana, ako ne i mjeseca.
Na moje veliko iznenađenje Ilica po noći je nekako sablasno pusta. Naravno da nisam očekivao da ljudi hodaju vamo-tamo, ali začudilo me ta praznina. Kao Zagreb se nešto puše da je aktivan i noću, ali ne mogu reći da sam to baš i doživio. Možda je Ilica ta kriva ulica, ali to je sada bilo i manje važno. Bitno je bilo to da je promet bio blokiran, nitko se nije gurao te nije bilo bakica s onim torbama-kolicima-2in1-nešto da prelaze cestu.
Mogu vam sa sigurnošću reći da je osjećaj trčanja po zatvorenoj Ilici odličan, ono što nije baš super kada počneš brojati kućne brojeve od 0 do 222. Bome se nabrojiš, a ako si ćorav (kao ja) onda se brojevi baš i ne vide jasno pa se lako prebrojiš. I u ovoj priči je Josip koji je malo manje španao nego dan prije u Petrinji, tako da sam ga službeno dobio za jednu sekundu. #respectbro
Ono što smo svi mi koji smo poslije utrke ostali na čaši-dvije piva dobili je vrhunski koncert grupe CryBabies koja je doslovno rasturila prostor pivnice svojim odličnim coverima. Uz MedvedRUN, mislim da će i Ilica•Midnight run postati utrka na koju ću se u budućnosti pretplatiti te koja se ne smije propustiti jer dobro društvo, trčanje i pivo su jedna simbiozno dobra kombinacija.
