Treći mjesec priprema za utrku “100 milja Istre”

Tjedan za tjednom prolazi te dođe tako i onaj finalni tjedan kada moraš sebi dokazati nešto novo i zapravo vidjeti na čemu si.

Kako i mjesece prije, Miloš Spartak mi je pokraj veljače poslao plan treninga za cijeli mjesec. Kao što sam i pretpostavljao, kako se Istra približava, tako će i treninzi postajati duži i naporniji. Napor je dosta relativna stvar jer sam za vrijeme priprema naučio da on ovisi od puno čimbenika od kojih na neke ne možeš utjecati, ali na neke itekako možeš. Ono što me svakako veselilo (ili ne) je to da ću na kraju ožujka trčati 40 kilometara u komadu.

Upute koje sam dobio za trčanje dužina vikendom su glasile: “Subotnju dužinu probaj trčati što kasnije, ako ne moguće navečer, dok u nedjelju dužinu probaj trčati ujutro.” Bilo mi je jasno da se tijelo trebalo naučiti na umor i prilagoditi na što manje odmora između dužina.

I tako sam prvi vikend trčanja dužina išao po uputama, da bi na kraju sve ispalo suprotno od plana. Subotu sam dobro otrčao, čak i iznenađujuće lagano — bez problema, dok je nedjelja od početka bila kaotična. Prvi problem je bio umor od dana prije, a drugi je bio jutro. Već sam više puta spomenuo kako nikako nisam jutarnji tip za trčanje. Jednostavno ne mogu svoje tijelo natjerati da napor i treba mi vremena da se probudim. Nedjeljna dužina je na kraju završila skraćivanjem, padom i velikim razočarenjem.

Ako tako ne ide na kraćim dužinama, kako će onda tek ići na dužim?

Srećom naučio sam da uvijek treba otvoreno reći i pitati za savjet ako nisi oko nečega siguran. Tako sam se odmah rekao Spartaku u čemu mislim da je problem i napravili smo preinake u planu treninga. Preinake su bile te da su vikend dužine zamijenjene. Dužu dužinu tako trčim subotom, a kraću nedjeljom. Na kraju se ovo pokazalo kao dobitna kombinacija jer sam dobio dovoljno vremena da se oporavim te da sve otrčim bez problema.

Prošla su i dva tjedna treninga te se trebalo pripremiti za treći tjedan u kojemu se trčala dužina od 35 kilometara. Zbog nedostatka slobodnog vremena i obiteljskih obveza moram sam opet napraviti izmjene u rasporedu trčanja tako da sam trčanje iz četvrtka prebacio u petak. Tako sam u petak trčao 12 km, u subotu 20 km i nedjelju 33 km. Nedjelja je bila ta koja me skoro dotukla. Tri dana trčanja za redom dužina mi je bilo previše.

Još uvijek mi nije jasno kako ultra maratonci to sve mogu. Nije sve samo do glave, očito da u svemu tome treba i nešto kemije.

Namjerno sam spomenuo kemiju jer sam vidio da s povećanjem kilometra, tijelo mi je počelo traži nešto za bolji i brži opravak od silnih napora. Tako sam počeo uzimate veće količine magnezija, vitamina i minerala, a poslije dužina sam obično popio energetsko piće. Koliko je ova kombinacija “kemije” dugoročno dobra, ne znam točno, ali mogu reći da mi je pomogla da kvalitetno oporavim.

Zadnji tjedan priprema u ožujku je bio i svojevrsno finale jer je trebalo otrčati 40 kilometara i vidjeti kako sam se dobro pripremio. Nisam htio ponoviti grešku od tjedna prije, tako da sam sve treninge odradio u prave dane. Došla je napokon i ta finalna subota. Noć prije nisam baš mirno spavao jer sam razmišljao o tome koju da rutu trčim i kako bi sve to trebalo izgledati. U poslijepodnevnim satima sam se konačno spremio i krenuo.

Trčao sam u tempu koji mi je nekako najviše odgovarao. Na negdje osamnaestom kilometru sam napravio pauzu od par minuta u kojoj sam pojeo energetsku čokoladicu, bananu i popio vodu. Dalje sam nastavio s trčanjem sve do trideset i drugog kilometara kada sam stao da kupim mineralnu vodu jer mi je ponestajalo vode u mijehu, a i zaželio sam se gazirane mineralne vode. Tu sam napravio grešku što opet nisam nešto pojeo jer sam do kraju osjećao glad u želucu i neku tupu bol u crijevima.

Uglavnom, sat je na kraju pokazao broju 40, a ja sam uspio dokazati sebi da mogu. No, pravi ispit tek slijedi, ali mislim da sam na dobrom putu!