Kada se nađeš na novom nivou, potraži pomoć prijatelja ili trenera
Trčanje je prije svega individualan sport te najvećim dijelom trčimo sami. Jedan savjet koji sam i sam dobio na početku je taj da ovisim o nikome.
To bi u prijevodu značilo da ako želiš trčati, odi sam trčati, nemoj čekati prijatelja/prijateljicu/rodbinu/mama/tatu i ne znam više koga da odeš trčati. Tako ćeš prije steći naviku trčanja i neće biti problema oko dogovora. Vjerujem da svi znaju da je “problem” dogovoriti da se ode na kavu, a kamoli da se ode trčati. Ovaj ne može sada, ovaj bi za sat vremena, a ti ni sam ne znaš… Uglavnom, tenisice na noge i put na trčanje!
Ne kažem naravno da ne trebamo ići trčati s nekime, dapače — to nam je svima potrebno, ali o tome malo kasnije. Ispočetka je svaki novi kilometar veliki izazov te ako smo uporni i redoviti u trčanje kilometri će se poprilično brzo početi slagati. Možda je nekome 5 ili 10 kilometara puno, ali za par mjeseci svatko to može bez problema otrčati.
Dostizanje ciljeva si možemo uvelike olakšati pravilnim treninzima koje nije problem pronaći na internetu ili ako ih skinemo preko neke aplikacije za trčanje i onda ih se pridržavamo. Zapravo to je danas jedna od najboljih načina kako svatko može kvalitetno napredovati. Snimiš aplikaciju na svoj pametni telefon, staviš slušalice i uz glazbu pratiš što ti tvoj osobni trener kaže.
No, što napraviti kada dosegnemo svoj “početni cilj” i kada želimo nešto više?
E tada se stvari mijenjaju i u priči mora uči još netko — trkački partner. Netko s kime možemo barem s vremena na vrijeme trčati i netko od koga možemo naučiti još više o trčanju. Da, iako trčanje nije znanstvena fantastika i cijepanje atoma, ipak je određena mudrost u kojoj ima puno detalja koje nam netko iskusniji može (i mora) prenijeti. Internet također može u tome puno pomoći jer ako baš nemamo nekoga kraj sebe, uvijek možemo pronaći nekoga tko nam može pomoći i odgovoriti na naša pitanja.
Zadnji korak bi bio kada nam apetiti stvarno narastu pa počnemo razmišljati o tome da se dobro pripremimo za utrku. Ne možemo tu govoriti o profesionalizmu jer trčanje (barem kod nas) nije sport koji će te nahraniti i platiti račune, ali na određeni način naše razmišljanje ide u profesionalnom pravcu. Kome se tada obratiti za pomoć? Jedini pravi odgovor bi bio — trener. Osoba koja će znati pravilno napisati treninge i osoba koja će nas znati uputiti u smjeru kojem želimo ići.
Koliko god treninzi bili dostupni skoro svugdje, nije isto kada netko napravi personalizirane treninge za tebe i kada imaš nešto općenito. Nemam završenu školu kineziološkog smjera, ali znam iz iskustva da to nije isto te da puno bolje i brže napreduješ (i dođeš na kraju do svoga cilja) kada imaš nešto što je prilagođeno tebi.
Zašto sve ovo spominjem? Pa jednostavno. Zato što svaki nivo zahtjeva drugačiji pristup. Počneš sam, ali samo uz pomoć drugih možeš dosegnuti svoj potencijal. Poanta svega je da svatko od nas bude otvorena uma za nova iskustva i nikada se ne boji pitati!
