Zvjezdana Privara: Kako sam počela trčati?
Kada bi svoje trčanje trebala opisati u jednom rečenici, onda bi to glasilo: “Uz Božju pomoć, i srce junačko!”.
Moje prvo trčanje je bilo prije nekih petnaestak godina. Krenulo je kroz priču s prijateljicom, kako će ona početi trčati, da učvrsti mišiće. Pomislila sam: “Pa mogla bi i ja probati!”, a kako volim dobro jesti, našla sam način kako potrošiti kalorije. Ipak sam ja Slavonka!
Sjećam se dana kada sam prvi puta istrčala tri kilometara u komadu. Skakala sam od sreće, a to je izgledalo slično indijanskom plesu kada prizivaju kišu. Naravno da sam tako i zvučala na čuđenje svih prolaznika. Postepeno sam povećala kilometre, počela redovito trčati pet-šest puta tjedno po šest kilometara, a bila sam i brza (za moj pojam brzine).
U početku nisam imali ni aplikaciju na mobitelu, ni sat. Trčala sam po osjećaju. Jednom prilikom, prijatelj trkač mi je u trku dodao svoj mobitel, da vidim kojom brzinom trčim. Rekao je: “Pa brza si, mogla bi ti istrčati i polumaraton!”. Polumaraton? Koliko je to kilometara? “21” — kaže on.
Od šoka sam samo otvorila oči i usta.
Ja da pretrčim toliku dužinu? Ma nema šanse, ali sam pomislila: “Što mogu izgubiti ako probam?” I tako sam krenula: 8–10–12–15–18 i ta magična broja 21. Neprocjenjiv je to osjećaj kada dosegneš nešto za što si mislio da ne možeš. Sve je ovo bilo 2015. godine kada sam otrčala i svoj prvi službeni polumaraton.
Sljedeće godine sam također otrčala samo jedan polumaraton jer sam se cijele godine borila s ozljedom leđa. 2017. godine sam otrčala tri polumaratonu i osvojila medalju u kategoriji. To mi je bio još dodatan motiv da nastavim s trčanjem.
Sudjelovanjem na utrkama polumaratona sam nastavila i ove godine, ali mi je po glavi počela zvoniti riječ — MARATON. Ipak je to nekako kruna svakog trkača. I naravno da sam odlučila da ga probam istrčati. Motivacije mi nije nedostajalo. Trčala sam za svoje dvoje djece koji su bolesni i koji su moja vječna inspiracija. Kako i sama imam velikih problema s leđima i kompletnim “pogonom” za trčanje bio je to veliki izazov.
Cijelo ljeto sam naporno trenirala i kako ne podnosim vrućine, dizala rano ujutro oko 4:15. Treninzi dužine su bili posebni izazov, ali pristupila sam maratonu s velikim poštovanjem.
Bilo je teško, ali cilj je bi preda mnom i nije bilo odustajanja.
Došao je i taj dan, 14. listopada i utrka u Zagrebu. Bila sam spremna za svoj prvi maraton. Imala sam sreće jer sam trčala uz Maju Bonačić, koja je zaslužna da sam ja morala “samo trčati”. Ona me vodila cijelim putem i zapravo je bila moja glava tijekom cijele utrke. Cilj je bio da završim utrku za 4:15:00, a na kraju sam završila za 4:12:30. Osjećaj? Što da vam kažem? Sreća, radost, moja djeca u cilju — neprocjenjivo!
Sada imam u planu da trčim i drugi maraton ove godine u Crikvenici. A dalje, uz Božju pomoć i srce junačko, tko zna. Ali, zauvijek ostaje ponos, da sam prva Đakovačka maratonka. Ako mogu ja, možete sigurno i Vi!
