Jasmina Warde: Kako sam počela trčati?
Mogla bih reći da se moj život dijeli na dva dijela — prije nego sam počela trčati i od kada trčim. Onog prije se sve manje i sjećam, ali ipak ona posebna iskustva zauzimaju specijalno mjesto u sjećanju i srcu.
Bilo je to proljeće 2016. godine kada sam prvi put čula za utrku “100 milja Istre”. Fasciniralo me, malo je reći oduševilo i ostavilo neku ideju, želju i san za koji sam se nadala da će jednom biti pretvoren u stvarnost. Došlo je i ljeto 2016. i utrka “Wings for Life”. Htjela sam se prijaviti, no bilo je prekasno, zbog velikog broja ljudi bile su popunjene prijave, no išla sam kao podrška. Stajala sam na startu. Trenutak koji me promijenio zauvijek. 7000 ljudi, svi kao jedno, neopisiva vrućina koja nikome ne smeta, euforija, energija, snaga, ljubav, zajedništvo.
To je to! To želim! A kad nešto želim to ću i ostvariti!
Vraćam se u svoju Kutinu. Trčkaram svaki dan koji kilometar. Nije lako. 3, 4, 5 km. Ne ide to kako bih htjela. Koliko god sam nekada bila aktivna (išla sam na aktivnosti od aerobika do joge), nije to bilo to. Ali ne dam se! Upisujem se u fitness klub, trčim svaki dan, prije svega počinjem uživati u svakom koraku, ponekad i u ponoć, nema veze — ja, moja staza, moje misli.
Prva zima, a ja trčim! Većina ljudi mi kaže da sam skroz poludjela. Vani minus, ja i dalje trčim!. Snijeg, kiša, ja i dalje trčim i znam da imam cilj, san i volju.
Dolazi i moja prva utrka — Wings for Life u proljeće 2017. godine. Predivan grad Zadar, ljudi. Dolazim s ekipom par dana ranije, uživamo u atmosferi i iščekujemo utrku. Ne spavam noć prije, zamišljam kako će to biti na startu. Napokon dolazi i taj dan! START. Seka mi šalje poruke ohrabrenja i podrške. Krećemo, gužva, energija i totalno ludilo. Trčim, trčim i trčim, ponosna sam jer mogu, jer sam to sanjala godinu ranije. Žurim jer sam zapela na startu u gužvi što mi je odnijelo puno vremena, a presretač uskoro kreće. Uživam u mirisima borova, ljudima oko sebe, prekrasnoj atmosferi, upoznajem na stazi neke nove prijatelje i čujem iza sebe auto. Bježim mu kao luda. Čovjek koji je vozio, smijao se mom izrazu lica kad sam se okrenula i vidjela ga. Kada me sustigao, sat je pokazao 7.5 kilometara, a na očima su mi potekle suze radosnice. Moja prva utrka je bila završena! Prva od mnogih.
Još jedna utrka za koju mogu reći da me promijenila, naučila i upoznala sa sobom je Žumberak Ultra Trail Challenger 25 km.
Inače sam obožavateljica traila, bila sam neopisivo uzbuđena i radosna ne samo radi dužine koja je bila najveća do tada nego i visinske razlike (cca 1400 m), ali i činjenice da sam otišla prilično ozlijeđena te nisam ni sama znala kako će biti. Zapravo jesam, kako sve u životu radim po osjećaju, glava je rekla ne idi, srce je reklo idi. Glavo — šuti, hajdemo! Ne mogu reći da je bilo lako i bezbolno, no ono što se tamo osjeti i vidi se ne da opisati riječima.
Pogled s vrha koji oduzima dah i puni mirom, svaka uzbrdica koja te tjera da otpustiš sve nevažne misli i izvučeš vjeru u sebe, sestra koja me iščekuje jer vjeruje da mogu, prekrasne staze u kojima sam uživala s osjećajem da bih mogla ovako satima i moja najdraža prijateljica koja me modri i čeka na cilju te na koju mislim dok se borim s bolovima u koljenu.
Trčanje nije samo trčanje — to je život!
Meni je ono donijelo zaista sve najbolje stvari u životu, a utrka u Požegi na koju se prijavljujem na pet kilometara (gdje ostvarujem i svoj osobni rekord) mi je donijela i najvažniju osobu u životu koja se nađe samo jednom u životu. Trčanje me također povezalo s prekrasnim ljudima i prijateljima iz #ŽivimTrčanje grupe. Svi smo jedna velika obitelj, skupa u dobru i zlu, podrška, ljubav, radost i veselje, druženje i zafrkancija. Što nam više treba u životu?
I nakon svega, što reći? Željela bih da svatko nađe u životu ono što sam ja našla u trčanju: ono što voliš, ono što te ispunjava, daje ti snagu da i nakon cijelog dana na poslu odeš odmoriti misli, onaj osjećaj prolaska kroz cilj kad moraš zaplakati od sreće, ono što će ti pokazati snagu za koju nisi znao da ju imaš, ono što će te činiti najboljom verzijom tebe.
I dok trčim, uvijek u glavi imam dvije misli: “Sve je moguće! Za nemoguće treba samo malo više vremena.” i “Kad slijediš svoju dušu i svoj sjaj, život će otvoriti vrata gdje su bili smo zidovi.”.
