Listopadsko skoro pa svakodnevno trčanje
Što sam naučio tijekom listopadnog #RunEveryDay izazova u kojemu se trebalo trčati svaki dan.
Ne znam koliko je vas pratilo moje trkačke dogodovštine prošloga mjeseca, ali sudjelovao sam u izazovu koji je bio organiziran od strane britanskog branda Ron Hill u kojemu je trebalo trčati svaki dan tijekom listopada. Otrčana dužina niti vrijeme nije bilo bitno, nego samo da se trči svaki dan. Ideja za to je potekla od osnivača branda ujedno i nositelj najdužeg izmjerenog kontinuiranog trkačkog staža koji je iznosio 59 godine i 39 dana bez dana stajanja. Da i želim srušiti ovaj rekord već je prekasno, ali nije bilo prekasno probati barem jedan mjesec trčati u kontinuitetu.
Koliko je teško trčati 31 dan svaki dan? Pa na kraju se ispostavilo da to nije nimalo lagano, pogotovo ako u tome mjesecu planiraš trčati i polumaraton.
Zadnji dan u rujnu sam sudjelovao na Konjiškom polumaratonu, pa umjesto da uzmem dan odmora, odmah sam krenuo u novu trkačku avanturu. Nakon dva odrađena dana, već sam napravio svoju prvu pauzu. Tu srijedu sam zaradio proljev te nije bilo šanse da trčim nigdje drugdje nego na WC. Poslije te kratke epizode sam se dobro držao i trčao sam svaki dan sve do utorka 24.10. kada sam namjerno stao. Razlog je bio Ljubljanski polumaraton za koji sam se morao odmoriti.
Od ukupno 31 dan u mjesecu, moja suma je na kraju iznosila 26 dana! No, što sam zapravo naučio u sebi i trčanju u tim danima kada sam trčao?
Naučio sam se natjerati da odem trčati kada mi se najmanje išlo, a nakon nekih desetak dana već sam automatski po dolasku s posla, obukao na sebe “radnu uniformu” i krenuo na trčanje bez razmišljanja o vremenu. Preko tjedna sam radio dužine od 4–5 kilometara, dok sam vikendom kao i do sada odrađivao dužine od preko deset kilometara.
Iako me trčanje opušta i u pravilu puni baterije, počeo sam osjećati da me svakodnevna aktivnost umara te da poslije trčanja imam osjećaj da samo želim spavati. Također sam počeo imati i problema s probavom. Razmišljajući što bi mogao biti uzrok toga, došao sam do zaključka da mi vjerojatno u organizmu nedostaje magnezija i nekih drugih minerala. Nakon što sam povećao dozu magnezija, osjećaj umora i probava su se vratili u normalu.
Također sam osjećao da moram poraditi i na boljoj i kvalitetnijoj prehrani. Smanjio sam unos pekarskih proizvoda i raznih sendviča te sam za ručak počeo jesti razne kombinacije salata koje sam si sam pripremao. Iako ne volim salatu, odgovarale su mi. Promjena u prehrani i svakodnevna aktivnost rezultirala je i smanjenje kilograma. Tako sam s 93 kilograma na početku mjeseca spao na nekih 88 na kraju mjeseca. Gubitak kilograma mi nije bio u planu, ali kada se već dogodio — super!
U tjednu pred polumaraton u Ljubljani sam dvojio da li da nastavim sa svakodnevnim trčanje ili da napravim pauzu. Iako mi se tijelo već naučilo na svakodnevno trčanje, osjećao sam da bi zbog dodatnog umora vrlo teško završio utrku i da takvo mučenje jednostavno nije vrijedno pa sam uzeo par dana odmora. Iako sam utrku uspješno završio, osjećao sam da su kilometri u nogama koje sam napravio tijekom mjeseca ostavili svoj trag.
Zaključak ovog malo eksperimenta bi bio taj da iako trčanje svaki dan nije loše, puno je bolje trčati par puta tjedno. Tako se tijelo stigne odmoriti i bolje pripremiti za nove napore. Također dana koje ne trčimo možemo iskoristiti za neke druge aktivnost. A trčanje još bolje dolazi do izražaja kada se kombinira s nekim drugim sportom, recimo teretanom, biciklizmom ili plivanjem.
