Subotnje jutro u Zaprešiću

Došla je subota, a meni je zvonio mobitel malo poslije sedam sati. Uvijek si kažem kako ću se u subotu naspavati, ali kada dobiješ poziv da se pojaviš na utrci u mjestu gdje još nisi trčao — teško je tako nešto odbiti.

Poziv je bio od prilike: “Što radiš u subotu ujutro?” Ništa!; “Hoćeš doći na zadnje kolo Zaprešićke lige trčanja?” Može!; “Tu ti je link i preko njega se prijavi!”.

I tako, subota ujutro je bila rezervirana za odlazak u Zaprešić. Ova “druga osoba” koja me pozvala je ujedno i jedan od organizatora ove lige, a odaziva se na ima Ante Živković. Vjerujem da je ime svima poznato jer nema utrke u zadnje dvije godine da se spomenuti gospon nije pojavio te bio na jednom od pobjedničkih postolja.

Kako nikada nisam bio u Zaprešića, dr. Google me uspješno navigirao do restorana Zlatno jezero kraj kojeg se nalazi jezero oko kojeg se trčalo. Trebalo mi je malo više od sat vremena da dođem od Siska do zadanog mjesta. Iskreno nisam mislio da je Zaprešić zapravo tako blizu. Sada znam za ubuduće, kada će biti u okolici neka utrka da je sve to blizu.

Ne znam da li me još uvijek muči ono pomicanje sata od vikenda prije, ali zabrijao sam da je utrka puno prije nego što je trebala biti. Mislio sam da je u pola 11, a zapravo je bila u pola 12. To je na kraju i super ispao jer sam na kavi upoznao super ljude s kojima sam se svjetski napričao te smo svi izmijenili iskustva (pogađate) o — trčanju!

Iako je dan prije padala kiša, u subotu je vrijeme bilo onako neko uspavano i sivo, ali poprilično toplo, tako da nije bilo problem na brzinu se presvući i pripremiti za utrku. Kako sve više ide zima, sve manje mi se sviđa to što se neću moći na miru presvući u “radnu uniformu” bez da se smrznem. Ne volim se obući u opremu, voziti se do utrke i onda trčati. Sve mora imati neki svoj tajming.

Na utrci sam se malo osjećao i kao Bond jer sam imao startni broj 007. Sitnice koje nekada puno znače. Spomenuo sam da ruta ove utrke ide oko jezera, točnije trčalo se kružno oko dva jezera, jednog većeg i jednog manjeg. Pod nogama se izmjenjivao makadam i u manjoj mjeri asfalt. Meni je to savršeno odgovaralo jer cesta me u zadnje vrijeme sve manje privlači, ali joj uvijek dam još jednu šansu. A iznenadila me i to što je na utrci sudjelovalo dosta ljudi. Najviše me ipak razveselilo to što sam vidio neka poznata lica.

To je jedna od ljepota odlaska na utrke. Upoznaš ljude koji ti ostanu u sjećanju pa kada ih opet susretneš, izmame ti osmijeh na lice.

Sama utrka je bila dinamična, brza i zabavna. Nisam bio previše zainteresiran za gledanje sata tijekom utrke, tako da sam se iznenadio da kada sam pogledao, pokazivao je već preko tri kilometra. Nekako sam imao i osjećaj da mi trčanje ide lagano te se do kraja utrke nisam niti previše uspuhao. Na moje iznenađenje i vrijeme je bilo takvo da se ne sjećam kada sam zadnji puta tako dobro trčao. Sve se dobro posložilo.

Osim rekli bi “glavne” utrke na pet kilometara, organizirane su i kratke utrke na 100, 200 i 400 metara za neke buduće naraštaje kojima je ovo bio prvi doticaj s trčanje i utrkama. Nema do sreće djece kada završe utrke i dobiju za to neku sitnicu koja će ih motivirati da idu naprijed. Uglavnom, dojmovi u Zaprešiću su samo pozitivni, tako da sada imam ovo području na oku za neku buduću utrku, a ne sumnjam da Helena i Ante već imaju nešto na umu.