Po Ljubljanskoj kišici gor i dol
Puno trkača mi je reklo: “Moraš ići u Ljubljanu!”, “Tamo je tako dobro!”, “Ekipa navija cijelim putem!”
Da sada ne idem u sve detalje, mogli ste zaključiti kako je Ljubljana jedno od IN mjesta koje se obavezno mora posjetiti ili bolje rečeno otrčati. Zbog svega toga sam imao velika očekivanja. Život me nauči da često velika očekivanja postanu velika razočarenja, ali svejedno, nisam dao da nešto negativno prevlada.
Moram priznati da početkom ove godine nisam niti pomišljao da ću imati priliku posjetiti neke veće utrke u regiji, tako da Ljubljana nije bila niti u planu sve dok preko ljeta nije osvanula akcija adidas Runnersa (AR) u kojoj se moglo osvojiti putovanje u Ljubljanski maraton. Naravno da ništa ne ide na lijepe oči, tako da se za ovu akciju trebalo potruditi — pretrčati što više kilometara u zadanom razdoblju. Iako se sve to dešavalo tijekom ljeta, itekako je vrijedilo pretrčati svaki kilometar na +30. Nekako sam znao da će se svaka kapljica znoja isplatiti!
U tom razdoblju sam srećom imao i trail na Jahorini, pa mi je to još dodatno išlo u koristi. 35 kilometara ipak nije za baciti. Uglavnom da skratim priču, nekim čudom sam se našao na popisu te je samo trebalo čekati kraj desetog mjeseca do utrke. Kako je kod mene dosta toga nepredvidljivo, nisam do zadnjeg tjedna znao hoću li 100% moći ići, ali ipak je ovoga puta sreća bila na mojoj strani. Kada do neke utrke ima više mjeseci, nekako je sve to daleko i misliš kako zapravo imaš puno vremena, ali sve to prođe prebrzo. Dobar i loš osjećaj u isto vrijeme.
Iako do Zagreba do Ljubljane ima nešto više od dva sata vožnje (ne računam stajanje na granici), na utrke je uvijek dobro ići dan ranije. Naravno da tako nešto poskupljuje sam odlazak, ali vjerujte mi da se sve to isplati iz više razloga. Glavni je naravno da ćemo biti više odmorni za samu utrku i pruža se prilika da se više upozna sam grad te naravno i ekipu s kojom putuješ. Iako sam dio adidas Runnersa znao od prije, sada sam imao više vremena da ih upoznam i barem dijelom postanem dio ovog zabavnog tima.
Kako se kaže: “1000 ljudi, 1000 čudi!”, tako je i s AR. Svatko je individua za sebe, ali sve ih povezuje trčanje i želja da jedni drugima budu motiv da što bolje trče i razviju svoj trkački potencijal. Zapravo je uvijek najteže pokrenuti se ili kontinuirano sve raditi sam, zato je super kada možeš biti dio nekog tima (premda i ponekad) pa se lakše motiviraš te na kraju i brže dođeš do nekog cilja. Ovoga puta je bilo i dosta onih koji su u Ljubljanu išli otrčati svoj prvi polumaraton i maraton.
Prokletstvo aplikacija za vrijeme je ta što u svakom trenutku možeš provjeriti kakvo će ono biti. Svi su najavljivali kišu i neka luda tornada — dobro nisu, ali radi dramatike bolje zvuči. Zbog toga što sam uvijek “klasa optimist” nadao sam se da ipak neće biti baš tako, nego da ćemo ostati suhu. U subotu je vrijeme još bilo i super. Relativno toplo, tu i tamo koja kap kiše. Nedjelja je naravno bila potpuno suprotna, no o tome malo kasnije.
Iako mi ovo nije prvi puta da sam u Ljubljani, sada sam imao na raspolaganju više vremena da se upoznam s gradom. Rekao bi da je Ljubljana miks Beča i Zagreba. Zapravo najbolji dijelovi jednog i drugog grada spojeni u cjelinu. U sklopu Ljubljanskog maratona je bio organiziran trkački Expo na kojem se mogla razgledati (i kupiti) oprema, pobliže upoznati s nekim utrkama iz regije te općeniti vidjeti veliki broj ljudi iz trkačke zajednice. Malo mi je bio i šok vidjeti toliko ljudi koje zanima trčanje na jednom mjestu. Ne znam točno koliko je bilo prijavljeno ljudi na sve utrke, ali mislim da je sigurno blizu 10000. Malo veći nivo organizacije, a i definitivno poseban osjećaj kada se nađeš s toliko ljudi na startu.
Kada si dio adidas Runners tima, onda uvijek možeš očekivati i neko nepredviđeno iznenađenje. Ovoga puta to je bilo “pasta party koji to nije” u kinu Šiška na kojemu smo mogli uživati u giga pizzama i dobroj cugi. Ima li boljeg načina da u još bolje upoznaš ekipu? Mislim da nema!
Dan utrke je uvijek zanimljiv. Ako se uspiješ dobro naspavati, napravio si pola posla, ali opet ti se po glavi motaju misli o tome što uzeti za doručaku, što od opreme obuči i još milijun ostalih sitnica. Srećom doručak u hotelu M je bio stvarno pre bogat te si moga odabrati za sebe što god si htio. Meni se odabir prije utrke obično svede na kajganu, nešto malo sira, šunke te obavezno kava. Bez ostaloga se može, ali bez kave ne! Iako sam znao pojesti i burek prije utrke, nekako ga ne bih preporučio ako u želucu nemate ugrađeni dobar filter za masnoću.
Start utrke je bio u pola 11, tako da je bilo dosta vremena da se sve na miru odradi. Ono što svakako nikome nije išlo u koristi je vrijeme. Kiša je padala i padala i padala… Uglavnom jasno vam je da su prognoze bile uvelike točne. Nije bilo druge nego na sebe nabaciti šuškavac ili kabanici da te zaštiti od kiše. Nije problem trčati i po jakoj kiši, ali je problem što ulaziš u prostor starta jedno 30 min pred početak i onda se malo gibaš ili većinom stojiš na mjestu dok se ne oglasi sirena za početak. Još jedna greška što sam napravio je to što sam stao negdje oko sredine te je trebalo proći više od tri minute da počnem trčati. Pozitivno je to što se na ovoj utrci gleda vrijeme čipa, tako da je se rezultat počeo mjeriti od onoga trenutka kada se prošla startna linija.
Dosadna kiša je padala veći dio utrke te je do kraja utrke sve na meni bilo mokro. Weeeee… Baš jedan “divan osjećaj”! Ruta kojom se trčalo je poprilično dobra. Nije dosadna, nema previše uspona i brza je. Sve tamo do petnaestog kilometra nisam imao problema. Onda je počela borba s glavom, ali na sreću je uspješno dobivena te sam sa smiješkom (malo kiselim) ušao u cilj. Najbolji dio utrke su svakako ljudi koji su stajali kraj i navijali. I stvarno, nalazili se se tijekom cijele rute, ne samo 50 metara oko cilja kako je to često na utrkama po Hrvatskoj. Zbog toga imaš poseban motiv da ne odustaneš kada ti je teško i da zaboraviš na sve svoje probleme te se koncentriraš samo na trčanje. Respect za sve!
Svemu lijepom dođe kraj, pa je morao i ovaj avantura. Nakon dva sata i nešto malo iznad 21k, Ljubljana je bila osvojena, a medalja u ruci. Sve ono što se dešavala poslije toga mi je malo u magli jer mi je trebala vremena da krv dođe do mozga, a i samo sam želio tuš. Nakon tuša i povratka među žive, trebalo je spremiti kofere i zaputiti se natrag doma.
Iako su svi bili vidno umorni, mislim da su svima srca bila puna jer su sebi dokazali da mogu napraviti nešto što do sada nisu. A i moje veliko očekivanje s početka priče je u potpunosti zadovoljeno!
Više slika iz Ljubljane možete pogledati na Facebooku.
