Kasna ljetna vrućina na Moslavačkoj cesti
Jesen se već osjeti u zraku, ali to nije bio slučaj i za vikend kada bi se i sredina sedmog mjeseca mogla postiditi od vrućine. No i to nije pokvario dobru atmosferu na najmasovnijoj Moslavačkoj utrci koja se sredinom rujna trči od Kutine do Volodera.
Tehnikalije oko podizanje startnih brojeva i registracija na utrku su prošla bez ikakvih problema u svega par minutu. Tako bi trebalo biti na svakoj utrci. Da ti ostane još vremena da prije utrke popiješ jutarnja kavu, prigrizeš nešto te se u miru spremiš za utrku. Obično se za utrku spremam kao mlada za vjenčanje, ali ovoga puta sam bio ekspresno gotov. Jedino što je još trebalo napraviti je ukrcati se u bus koji je vozio do centra Kutine na start.
Iako nisam ljubitelj jutarnjeg trčanja, start utrke u 10 sati mi nekako najbolje odgovara. Dovoljno je radno da nije pre rano, ali još ti ostaje i druga polovica dana da možeš nešto napraviti. Ono što ipak nije išlo nikome na ruku je bilo sunce koje je nakon sat vremena trčanja pokazalo svu svoju raskoš. Nekako sam se nadao da će u rujnu bili lakše trčati te da će temperature biti baš onako ideale, ali eto ljeto se ne da.
Od prošle godine tijekom trčanja utrka koristim sistem da si rutu podijelim na dionice od pet kilometara i tako brojim pet po pet kilometara do kraja. Imam osjećaj da mi je tako lakše i da utrku “brže završim” kada si tako brojim.
Tako sam počeo i ovoga puta počeo brojiti…
0 — 5 kilometara
Sve je nekako išlo lagano. Start je bio brz, ekipa je bila dobro raspoložena, a kilometri su se brzo slagali. Izbjegao sam i pad koji sam doživio prošle godine. Dok je došao peti kilometar, već smo ostavili Kutinu iza sebe. Na prvoj okrjepnoj stanici nisam imao potrebu da uzmem vodu, ali možda sam ipak trebao.
5 — 10 kilometara
Nakon nekih 40 minuta trčanja, kilometri su se odjednom počeli produživati, a vrijeme usporavati. Naravno da je tempo počeo padati, ali nije još bilo ništa alarmantno. Kako se približavao deveti kilometar, mjehur me sve više stiskao. I to sada? U glavi je počela dvojba — stati i olakšati se ili trpjeti do kraja. Ovo drugo nije dolazilo u obzir, pa sam morao obilježiti jednu kuću. Kada stisne, nema tu previše razmišljanja. Viša sila! :)
10 — 15 kilometara
Sat je napokon pokazao i deseti kilometar. Još samo pet do kraja. No, tek je sada počela prava muka. Kako sam prešao deseti kilometar, jednostavno sam stao i počeo hodati. Imao sam osjećaj da je sunce iscrpilo svu snagu iz mene i dalje jednostavno nije išlo. Pokušam trčati, a ne ide. A ništa, ti zadnji kilometri se mogu i prošetati. Odustajanje nije opcija! Tako sam do kraja imao kombinaciju 200 metara trčanja pa 200 metara hodanja. Na jednom dijelu rute sam naletio i na drvo smokve pa sam se počastio jednom. Sreći nije bilo kraja kada sam napokon došao do table na kojoj je pisalo Voloder. Znao sam da je cilj blizu.
Iako mi je nedostajalo energije, našao sam je zadnjih par sto metara te ušao u cilj s osmijehom. Nije to radi slike, nego se jednostavno čovjek tako bolje osjeća. Znaš da si uspio i na određeni način (opet) pobijedio sebe.
Bio sam do sada tri puta na utrci Kutina — Voloder, ali mogu sa sigurnošću reći da mi je ove godine bilo najteže trčati. Sunce je uzelo svoj danak, ali usprkos tome ima nešto u Moslavačkoj cesti što te tjera da razmišljaš o njoj i dogodine se opet vratiš.