NovskaRUN sezona 2018 — Niti kiša ne može pokvariti dobro raspoloženje

Utrka u Novskoj je jedna od utrka kojoj se jako veselim. Četvrto po redu izdanje je bilo moje treća sudjelovanje na ovoj utrci.

A što je tako posebno u ovoj utrci? Prije svega Novljani od kojih su mi mnogi postali prijatelji i prekrasna šuma po kojoj se trči. Kada imaš tako dobru kombinaciju, teško što može ići po zlu! Ali eto, nekada i može.

Kod organizacije svake utrke ono na što još uvijek ne možemo utjecati je “viša sila” ili u prijevodu — vrijeme! A, upravo se nebo otvorilo par sati prije utrke i kiša se valjda ispadala maksimalno koliko je mogla. Ionako prema najavama nije tako trebalo da bude, ipak se dogodilo i naravno da tako nešto mora i utjecati na utrku.

Ono što se dogodilo, je to da odleđeni dio staze više nije bio prohodan zbog vode, a nije bilo vremena da se napuše ružičasti flamingo. Zato je u zadnji tren promijenjen dio rute, ali to nije utjecalo na atraktivnost staze, pogotovo one duže pod imenom “Spartana”. Kako je kiša sve dobro natopila, sada je na većem dijelu staze bilo i blata, tako da su trail uvjeti bili zadovoljeni u potpunosti.

Prvu pohvalu koji moram dati je za startni paket od kojega se plastična vrećica savijala. Svega je tu bilo, ali da ne nabrajam sve, vjerujte mi na riječ da se definitivno radilo o jednom od najbogatijih paketa koji ste mogli dobiti na utrci. Dogodine možete sigurno očekivati i set noževa.

Start je standardno kretao iz centra pa cestom prema jezeru. Iako mi je staza poznata i više puta sam je trčao, ne znam što mi je bilo da sam prvih par kilometara malo potegao i definitivno išao pre brzim tempom. Mislim da su krive pjesme koje su jednostavno nabijale tempo. Uglavnom, dok sam došao do makadama, osjetio sam kako je vrag odnio šalu i vratio se u neki normalni(ji) ritam. Tu je također već moglo osjetiti isparavanje vlage iz šume koje se na nekim dijelovima moglo i vidjeti.

A šuma je ono zbog čega se ide na NovskaRUN. Kada dođeš do lovačkog doma i jelenove glave iz koje ide voda. E da kada sam spomenuo tu famoznu glavu, prije nego sam je vidio zamišljao sam da je to lubanja jelena s rogovima iz koje curi voda. Na sreću (ili nesreću) glava jelena je metalna, a izvorska voda je fenomenalna. Da se vratimo u šumu…

Šuma u kojoj sam prvi puta osjetio ljubav prema trailu je i dalje zelena i prekrasna. Ovoga puta samo u cijelu priču dodajte i veću količinu blata koje mi nije nimalo smetalo. Rekao bih da je ovo za mene bila i repriza Jahorine — ali u malome. Šumski put rute mi je najbolje odgovarao i činilo mi se kao da je dug samo kilometar-dva, a odjednom sat je pokazao trinaesti kilometar.

Sada je trebalo još samo malo stisnuti zube i doći do kraja. Vjerojatno najteži dio utrke jer sam se osjećao kao da više ne ide. Noge su odjednom postale drvene, a valjda i zadnji dio opreme se natopio znojem. Tu se od nekuda pojavio Josip s kojime se na kraju i ušao u cilj.

Valjda je tako u životu, da kada misliš da više ne možeš, odjednom se kraj tebe stvori netko tko te pogura do kraja.

Bio je to kraj samo utrke, ali ne i događanja vezanih za utrku. Dobro raspoloženje, društvo, pivo, fino jelo i bend Unimogs koji je rasturao sve nove i stare rock klasike je bio samo razlog više da se ostane do kasno u noć.

Dogodine na reprizu!