Danilo Vasiljević: Kako sam počeo trčati?

Kada se prisjetim, trčanje me nije toliko zanimalo. Vidio sam da ima ljudi koji treće “iz zabave”, ali nekako nisam vidio zabavu u tome. Kako se u životu dosta stvari promjeni, tako se s vremenom promenio i moj odnos prema trčanju.

Prilikom rođenja starije kćerke, sa suprugom se isti dan porodila i žena sa kojom se poslije počela družiti, a ja sam se tako upoznao s njezinim mužem Đokom. U tom momentu mi je bio freak jer je trčao u svoje slobodno vrijeme. Ono, jer on u glavi normalan?

Kako smo se počeli družiti, kroz priču me nekako ubijedio da počnem i ja trčati. I poslije “samo” tri godine upornog nagovaranja sam napravio svoje prve trkačke korake. Isto tako mi se činilo da bi mi trčanje moglo pomoći da probam stići ispod 100 kilograma.

Malo po malo, rezultati su počeli dolaziti i umjesto 100+, dođoh na 80 kilograma. S vremenom mi je trčanje također “uslo u krv” i sada više ne mogu da zamislim da ne trčim iako na početku nije bilo jednostavno, pogotovo što smo svi željni instant rezulata. Naravno, za to je potrebno vrijeme.

Pored treninga veoma mi je bitno mnogo čitati i informisati se o trčanju i poteškoćama sa kojim se trkači susreću, kao i načinu funkcionisanja organizma. Uz to, pauze od treninga sam koristio čitajući knjige o trčanju. Naravno prva je bila Murakamijeva knjiga “O čemu govorim kada govorim o trčanju”. Ja sam jedan od onih trkača koji imaju veliko poštovanje prema trkama i dužinama koje se trče.

Tako mi je trebalo 700 kilometara do prvog polumaratona u Osijeku 2016. Poslije te trke počeo sam ozbiljnije da treniram i za mjesec dana sam sa 1:43 skinuo na 1:36 u Banjoj Luci. Od tada sam napravio solidan napredak do 1:29. Skoro tri godine i više od 7000 kilometara pripreme mi je trebalo da se odlučim za prvi maraton, ove godine u Beogradu (3:38:11).

Sada za vikend sam trčao za mene ekstremno težak maraton u Novom Gradu. Na sreću, ovakav način pristupa trkama mi je pomogao da me mimoidju povrede. Nadam se da će tako biti i u budućnosti. Potrebno je uvijek stavljati zdravlje ispred rezultata. Sama sloboda i pokret predstavljaju savršen rezultat. U buducnosti bih volio da se oprobam na nekoj ultra trci.

Osim trčanja, odavno postoji želja da organizujem jednu utrka i nisam mislio baš da će ovako brzo doći do realizacije. Oko Nove godine sam sa grupom momaka imao jednu probnu trening trku. Reakcije su bile veoma pozitivine, a akcija je bila interesantna i Javnom servisu koji je to prikazao u centralnom dnevniku. Spletom okolnosti nakon toga sam stupio u kontakt sa vlasnikom firme ALFA, koji je želio da pomogne. Kroz priču sam mu reda radi spomenuo ideju o organizaciji trke. Odmah me prekinuo i rekao da mu se ideja dopada i da želi da to realizujemo. Tako da je zasluga za organizovanje ide sponzoru trke, po kome se trka i zove.

Ideja o utrci je podržana i s drugih strana, a najdraže od svega mi znači aktiviranje većeg broja ljudi u Modriči koji su počeli da trče. Svoju trkačku misiju sam nekako zamislio da ako već ne mogu imati vrhunske rezultate, uvijek mogu motivisati ljude. Tako da sam od početka godine na svakoj trci imao nekoga ko kaže: “Danilo, ti si me motivisao da počnem trčati!”.