Banjalučki polumaraton — utrka koja se ne zaboravlja!

Teško mi je odrediti pravilo po kojemu biram utrke na koje želim ići. Nakon što sam prošle godine pregorio od prevelike količine utrka, ove godine je pala odluka da idem samo na odabrane. Igrom slučaja, jedna od utka na koju sam “trebao” da odem je i polumaraton u Banja Luci.

Već dugo idemo po utrkama, ali do sada nisam previše razmišljao da idem na utrke koje su van granica Hrvatske. Koji je točno razlog tome — ne znam, ali znam da je utrka u Banja Luci bila moja prva internacionalna utrka. Savjet svima je da ako ste u mogućnosti, sudjelujte na što više utrka u regiji.

Kada je mobitel zazvonio u 4:15, nisam bio siguran da li je sve ovo vrijedno tako ranog dizanja i zašto si to radim u subotu, umjesto da se naspavam kako treba. Ovoga puta sam bio malo pametniji pa sam dan prije složio sve stvari za trčanje, tako da nije bilo nepredviđene drame oko stvari kojih odjednom nema. Već oko pola 5 sam bio u autu i na putu za Novsku gdje sam kupio Josipa koji mi se pridružio u ovoj polumaratonskoj avanturi.

Put do Banja Luke prođe u trenu. Stigneš na auto cestu i praktički do ulaza u grad voziš samo ravno. A prvi dojam o Banja Luci je taj da je sve široko. Nekako me podsjeća na Osijek, a opet je grad jedinstven. Srećom da postoji Google Maps, pa nije bilo previše problem da lociram mjesto gdje ću parkirati auto i naći se s Draganom koji je bio moj domaćin u Banja Luci. Koliko god mape i tehnologija bila doba, i dalje nema od pitati lokalne ljude kako da dođeš do negdje.

Kako smo došli relativno rano, pokupili smo startni broj u roku par minutu i bili spremni da malo prošetamo centrom. Znam da je dosta ljudi došlo dan prije i tada pokupilo svoje startne brojeve, ali vjerujem da se nije radila gužva. Cure za pultom su bile super ljubazne. Odmah su pitali i da li ostajemo na večernjem partiju, ali na žalost morao sam reći — NE!

To je zapravo još jedan savjet za sve koji dolaze u Banja Luku na utrku da obavezno dođu dan prije i krenu doma dan poslije. Zašto? Zato što osim same utrke, svi mogu uživati u puno popratnog sadržaja kao što su koncerti i zanimljivi paneli vezani za trčanje. Nažalost ove godine nisam imao vremena da sudjelujem u svemu tome, ali dogodine to neću propustiti. No vratimo se na trku zbog koje sam i došao tu.

Ono što me nekako jako veselilo od samoga početka je neka posebna atmosfera i energija koja se moga osjetiti na startu. Bio sam već na dosta utrku, ali sam ovdje sam imao neku posebnu vibru. Svi su nekako bilo sretni, opušteni i prije svega dobro raspoloženi. Na startu su bubnjari napravili dobru atmosferu kao i DJ koji se pobrinuo za dobru muziku. Kako nisam od onih koji su hvatali rezultat, stao sam u zonu koja je bila oko dva sata. Savjet svima kojima je rezultat bitan je da stanu što više naprijed da izbjegnu gužvu, ali opet u gužvi je uvijek zanimljivo i nešto se događa.

Samu rutu kojem se trčalo mi je malo teško opisati. Trčalo se stvarno po cijeloj Banja Luci. Da me sada netko pita da ponovim tu rutu, ne bi bio siguran da li bi je znao ponovi. Možda ovako to zvuči komplicirano, ali dok trčiš sve je nekako jednostavno. Pogotovo što se uvijek netko nalazi ispred tebe pa ne možeš fulati. Meni je cijela ruta bila izrazito zabavna i dinamična. Niti na jednom dijelu mi nije bio dosadno. Posebno su mi bili zabavni muzički punktovi gdje se sviralo ili puštala muzika. Bilo je za sve ukusu, a poneki su zastali te na kraju i zaplesali.

Iako je start utrke bio relativno rano (09:00 sati), već je od jutra bilo vruće, a pogotovo nakon sat vremena trčanja. Srećom bilo je i više nego dovoljno okrjepnih stanica gdje se mogla popiti voda iz čaša ili flaša. Iako sam trčao laganijim ritmom, skoro sam stao na svakoj stanici. Jednostavno mi je tako odgovaralo. Vjerojatno je i to jedan od razloga zašto sam “izgorio” tek na osamnaestom kilometru.

Moram podijeliti i jedna zgodu s jedne okrjepne stanice.

Kako sam zastao da popijem vodu, iz suprotnog smjer je prolazio Dragan te sam ga išao pozdraviti. Mahnuo je da ga vidim, a cura koja je držala vodu je mislila da treba vode, pa mu je dobacila flašu. Srećom flaša ga nije pogodila, a sve je ispalo kao jedna dobra anegdota s trke.

Utrka je završavala u tvrđavi Kastel gdje je bila organizirana završna proslava za sve natjecatelje. Ćevapi, pivo, sirnica, voće… sve to i odlična muzika je zabavljala sve koji su uspješno završili utrku. Naravno da je i meni bilo drago sam uspješno završio još jedan polumaraton, ali mi je više od toga značilo što sam u Kaštelu susreo puno dragih i pozitivnih ljudi.

Teško mi je opisati sve emocije koje sam proživio za vrijeme utrke, ali mogu reći da Banja Luka ima utrku koja se ne propušta i ljude koji se ne zaboravljaju!