Goran Đurica: Kako sam počeo trčati?
Iako sam tek nedavno istrčao svoj prvi polumaraton, ljubav prema trčanju je započela prije sedam godina kada se desila ekspanzija trčanja u Osijeku.
Prije tih spomenutih sedam godina sam trenirao, vodio klub i igrao američki nogomet u popularnim “Topovima“. Htio to sebi priznati ili ne, bio je to dodatan stres, pogotovo za moje tijelo koje je na terenu moralo izdržavati udarce puno mlađih i nerijetko puno težih protivničkih igrača. Pokušavao sam naći načina da se u trenucima kada uhvatim slobodno vrijeme, na efikasni način relaksiram, riješim stresa, maknem od svega, a da i dalje budem aktivan i nekako nadogradim treninge. Tako sam počeo planinariti i odlaziti u cjelodnevne šetnje prirodom. Ubrzo sam shvatio da nisam jedina osoba kojoj se odlazak u brda i planine svidio. Bila je tu ekipa koja se natjecala u trail i treking ligi.
Trčati po planinama?! To može samo — šutati dupe!
I tako sam se prijavio na prvi baranjski Surduk trek, na utrku od 10 kilometara. Šušur, pozitivna ekipa, uzbuđenje, pomicanje vlastitih granica, čičci i trnje zarazili su me i od tada je trčanje postalo jedno od mojih omiljenih aktivnosti.
U isto vrijeme pokrenuta je i Liga zdravog trčanja u Osijeku pa sam zanesenost koju sam osjećao trčeći prirodom pokušao prenijeti na gradski asfalt. Staza je bila puno brža i kraća, ali ligaški ustroj utrke dozvoljavao mi je da se jednom tjedno gurnem do ruba i pokušam ubrzati svoje vrijeme. Bilo je lijepo promatrati kako liga i trkački pokret u gradu na Dravi općenito, rastu iz tjedna u tjedan. Oduševljen sam što se taj rast nastavio i danas pa sve više i više ljudi sudjeluje u ligama, školi trčanja ili samostalno udara ritam nekom od omiljenih osječkih ruta.
Nažalost, po mene, sunčanog travanjskog poslijepodneva na ključnoj utakmici prvenstva Hrvatske protiv Zagreb Thundera izdala me Ahilova tetiva i kola hitne pomoći su me odvukla daleko od terena i trkačkih staza. Trčanje na proljetnom suncu zamijenila je hladnoća operacijske sale, mirovanje u bolničkom krevetu i dugotrajni oporavak na kutnoj garnituri. Možda će se nekome činiti da je to bilo turobno vrijeme za osobu koja navikla biti fizički aktivna, ali meni je to bio predivan period.
Sportsku pauzu sam iskoristio za otkrivanje nekih novih životnih uloga. Postao sam suprug i otac. Posao i obitelj postali su žarišna točka svih mojih djelovanja, a odnedavno slobodno vrijeme popunjavam pisanjem i vođenjem bloga “Digitalni tata” na kojem čitatelje zabavljam mojim viđenjem tema kao što su očinstvo, obitelji i slobodno vrijeme. Možda bi moja trkačka karijera i završila da zimus nisam reaktivirao stari Trello profil, ne bih li napravio plan za 2018. godinu.
I tamo, među listama davno isteklih obaveza i ciljeva ispisana je lista zlokobnog naziva — “Impossible”.
Lista je to stvari koje sam želio učiniti, a iz nekog razloga doimale su mi se nadljudskima. Velika trka na M prva je na tom popisu ludosti. Možda 2018. godina neće biti godina maratona, ali nekoliko polumaratona svakako ću istrčati. Onaj prvi korak, prvi polumaraton je već napravljen upravo na ruti koju poznajem kao vlastiti džep, onoj osječkoj — kako je i red. Sad sam spreman za nove trke i staze, a ona “impossible” lista, se više ne čini toliko nemoguća. Ipak je “nemoguće” samo velika riječ kojom se razbacuju mali ljudi.
