Alan Biro: Kako sam počeo trčati?
Nikad se nisam aktivno bavio nekim sportom, trenirao u klubu i slično.
Ne računam tu dječje treninge karatea, rekreativno skijanje i boardanje. Uvijek me više zanimala glazba pa mi je hobi bio sviranje i tu sam ostvario sve svoje dječje snove — snimio album, svirao kod nas i vani. Ali onda je došlo vrijeme kad se pomalo zasitiš toga svega, smiriš se, oženiš, dođu klinci i imaš novu dimenziju života.
Upravo rođenje prvog djeteta je utjecalo na početak moje trkačke karijere.
Bilo je ljeto 2013. godine, osmi mjesec, vrućina. Bio sam ukočen od nošenja i ljuljanja djeteta. Sve me boljelo. Jedne večeri, rekao sam ženi, idem se razgibati malo na Srednjiku (srednjoškolsko igralište u Osijeku, popularna destinacija za rekreativce) jer smo blizu stanovali. Također mi je to bila i jedina prilika da na slušalicama slušam glazbu koju volim jer uz malu bebu kod kuće to više nije bilo ostvarivo u količini na koju sam navikao.
Nisam uopće znao što ću raditi, obukao sam patike koje su mi se činile najbliže onima za bavljenje sportom i počeo besciljno trčati u krug. To sam ponavljao nekoliko dana, a onda me ugledao Ferdo Kraljević, jedan od najzaslužnijih ljudi za popularizaciju trčanja u Osijeku i rekao mi da ako želim nešto napraviti u trčanju da se maknem sa Srednjike i da odem malo trčati okolo — uz Dravu i slično. Također me pozvao da krenem četvrtkom na Ligu 031 za rekreativce koja je taman tada u rujnu počinjala.
Meni se učinilo suludo ići na neke lige kad pojma nemam o svemu tome, ali sam se ipak zainteresirao i počeo po netu čitati malo o trčanju na raznim trkačkim stranicama. Tako sam saznao da trebam i odgovarajuće patike, da nije dobro trčati u pamučnim majicama i sve što ide uz to. Na mobitel sam si skinuo Runtastic aplikaciju i onda mi je bilo zanimljivo vidjeti za što sam sve sposoban.
2014. godine sam istrčao svoj prvi polumaraton u Osijeku i bio presretan jer sam ga završio unutar dva sata. Onda sam već počeo sanjati o maratonu, ali je svejedno prošla godina dana do drugog polumaratona, opet u Osijeku. Do tada sam već skupio kilometara u nogama te počeo odlaziti na druge utrke i lokalne lige. Maraton sam kao kategoriju preskočio i 2015. godine istrčao prvi ultramaraton od Osijeka do Apatina u dužini od 50 km, a maraton sam prvi put istrčao 2016. godine u Ljubljani i toliko mi se svidjelo da sam ga ponovio 2017. godine. Kako stvari stoje idem i ove godine tamo.
Nakon četiri i pol godine trčanja mogu reći da se izvrsno osjećam i da nikad nisam bio u boljoj kondiciji iako nemam nikakve režime ishrane, a treniram uglavnom noću, nekada i iza ponoći. Pronašao sam se u trčanju i često se pitam što bi bilo da sam se ranije počeo baviti trčanjem, da nisam svirao po mračnim, zagušljivim klubovima. Imam 47 godina i nemam namjeru stati, a cilj mi je istrčati utrku na 100 kilometara.
