Selma Brčić: Kako sam počela da trčim?
Kako sam aktivno počela da trčim, možda je bolje pitanje koje trebam da si postavim.
Do prije dvije godine sam s vremena na vrijeme znala istrčati neku kilometražu — ali ništa specijalno. Nekad je to bilo u sklopu nekog drugog treninga, nekad je to bio bijeg od učenja, a nekad i samo zato što mi se trčalo. Al isto tako je znalo proći i koji mjesec, a da ni kilometar ne istrčim. U tom periodu i nisam razmišljala da redovno krenem sa ovom aktivnošću.
Zima ko zima, znamo šta nosi sa sobom. A ako se još doda smog, magla koja je danima znala biti prisutna, i niz nekih drugih okolnosti, tu zimu sam više no obično provodila u zatvorenom prostoru. Manje više dani su se svodili na posao, treninge u zatvorenom, izlazak — opet u zatvoreni prostor…
April mjesec. Još jedan trening u zatvorenom. Al onda se jednostavno upali lampica u glavi. Lijepo bi bilo izaći iz zatvorenog prostora treniranja. Lijepo bi bilo izaći vani trčati. Mojoj pomisli do realizacije trebala je cijela sedmica dana. Vikend, tene na noge i pravac Vilsonova šetališta. To jutro pala je prva petica, a i odluka da ću da trčanje aktiviram. I aktivirala sam, tri puta sedmično. Poslije naporna dana na poslu, izaći i trčati, i nije baš uvijek jednostavno bilo. Prošlo je možda nekih mjesec dana od te prve subote. Počela sam razmišljati kako da nastavim, kako da učinim trčanje zanimljivijim, da samoj sebi postavim neki cilj.
Kako se u Sarajevu, u mjesecu septembru, održava polumaraton, odlučila sam se prijaviti na isti. 21.1 kilometar mi je bilo toliko daleko, jer sam do tad trčala samo po pet kilometara. Prijava, a i sama uplata startnine su mi itekako dali motivaciju da nastavim, da budem izdržljiva, da ne posustanem, da idem ka ostvarenju svoj cilja. Bilo je dana kad sam samu sebe tjerala da izađem i trčim, obzirom da umor poslije posla, ljetne vručine, sparinu…
Isto tako sam si govorila: “Na korak si do ostvarenja zacrtanog cilja i itekako možeš ti to!” Bilo je dana kad sam uprkos umoru, visokoj temparaturi tako lagano trčala, tako uživala. Nekad bih imala društvo pri trčanju, nekad sama sa svojim mislima i muzikom.
Što reći nego da sam Sarajevski polumaraton istrčala u zacrtanom vremenskom periodu. Moja prva sportska medalja i mojih prvih 21.1 kilometara je bilo iza mene. Danas, nakon dvije godine, iza sebe imam maraton, trinaest polumaratona, nekoliko trail-ova, cenera, petica, trki podrške humanitarnih trki. Danas je iza mene koja hiljada kilometara.
A planovi za dalje? Nema ih puno, samo nastaviti trčati, uživati i radovati se svakoj narednoj trci!
