Zašto sam s ponosom u klubu “SPORI TRKAČ”!

Utrke iz kutka “sporog” trkača

Ovoga puta ja neću puno pričati, tj. tipkati, nego ću riječi prepustiti svome prijatelju Mariju koje je sve savršeno objasnio!

Ponukan nedavno objavljenim postom i raspravom na jednoj tematskoj Facebook grupi o trčanju, razmišljam o ulozi “sporog” trkača na popularnim “desetkama” ili polumaratonima. Tko smo mi “spori”? Tko smo mi sa začelja? Koji su nam motivi i zašto uopće sudjelujemo na utrkama? Puno je tu pitanja. Kako to objasniti onome tko se smatra natjecateljem, a ne tek sudionikom.

Kako pojasniti da smo mi ona velika većina koja uživa u trčanju tako i da nismo opterećeni rezultatom. Realno i iskreno, počesto ga i ne možemo ostvariti. Imamo obitelji, posao, obaveze a poneki i godina koje nas već same po sebi limitiraju. Ne možemo i ne stignemo dovoljno trenirati. Vikendaši smo. Vikend je jedini termin kada možemo odvojiti vrijeme za poneku dužinu. Ne zamaramo se istrčavanjem dionica u toj mjeri da bismo bili ne znam koliko brži. To nam i nije motiv.

Mi ne pripadamo klubovima. Ne skupljamo bodove. Možda pripadamo tek udrugama, školama trčanja ili sličnim zajednicama. Mi jednostavno volimo trčanje kao vid rekreacije, nauštrb svega. Težimo zdravom načinu života, mada imamo i puno nesportskih dana. Treba nam friškog zraka. Istrčavamo svoje rute u svim vremenskim uvjetima kao samotnjaci, a društvena smo bića. Trkačka zajednica čini nas sretnim. Sklapamo divna prijateljstva.

Utrke su nešto čemu se radujemo. Volimo te susrete. Poput svečanosti su i dođu nam kao nagrada za uloženi trud. Kada dođemo na utrku, radujemo se bogatom startnom paketu. Turisti smo u gradu organizatora. Privlačna nam je i gastronomija podneblja u kojem se nalazimo, a često baš za trpezom restorana dogovaramo neka buduća druženja.

Volimo i fotografiju. Sportsku. Kako prije, tako i za vrijeme i poslije utrke, fotkamo se. Bilježimo za svoje albume uspomena. Postavljamo ih na društvene mreže. Možda smo čudaci. Većina nas i ne izgleda poput trkača. Puno nas je s viškom kilograma. Na utrci nama je važnija duljina a ne brzina. Na to smo ponosni. Rekreativci smo koji daju sve od sebe bez obzira na rezultat.

Ma što netko mislio o nama bitni smo.Imamo određenu kupovnu moć. Kupujemo tenisice, sportsku opremu, trkačke gadgete, gelove… Trgovci sportskom opremom žive od nas. I ne samo oni. Velikim dijelom mi smo ti koji financiramo te iste utrke. Organizatori nas vole jer smo platežna masa, a nisu zanemarivi troškovi organizacije. Osim toga, nije isto kada je 100–200 prijavljenih ili 1000 ili 2000 sudionika. Medijima činimo utrke zanimljivijima. Mislim da ni “brzima” nije gušt bez nas. Pokušavam zamisliti kako bi izgledao Zagrebački, Splitski, Osječki ili bilo koji drugi polumaraton bez nas.

I na kraju, ono pitanje nakon utrke: Za koliko si istrčao? — totalno nam je nebitno. Osmijeh s fotkom medalje oko vrata dovoljno govori sam za sebe.

Zar je važno? Kome?

Pridruži nam se sljedeću utrku. Ako možemo mi, možeš i ti.

Mi “spori” brži smo od svih foteljaša.

Na cijeli tekst bi samo dodao da sam i ja ponosan na to što “nisam brz” (što god to značilo), nisam opterećen vremenom niti plasmanom, a na utrke idem da se dobro zabavim i družim s ostalima koji isto dijele ljubav prema trčanju.

Zato je trčanje poput dugotrajne veze — mora se graditi sporo, na kvalitetnim temeljima koji traju godinama i desetljećima. U trčanju brzina često nije vrlina!