Malo o glavi, uspjehu i motivaciji
Mi ljudi smo stvarno zanimljive biljke. Možemo puno toga naučiti i napraviti, samo ako se malo potrudimo i upotrijebimo svoje moždane vijuge. No usprkos tome što mislimo da smo najbolji i najnapredniji često smo žrtve svoje “pameti”. Isto je tako i s trčanjem. Možemo fizički biti najspremniji, ali ako si nismo posložili sve u glavi — ništa od toga.
Ne samo iz vlastitog iskustva, nego i iz chata s ultra trkačima može se saznati da tako duge utrke na kraju ne završava naše tijelo nego glava. Mora se prije svega biti mentalno spreman na tako velike i ekstremne napore. Da bi se došlo do takvog nivoa, treba se postupno nadograđivati jer inače prebrzo pregoriš i odustaneš. Mislim da svatko tko je zavolio trčanje ne bi htio da mu se to dogodi.
A kako to spriječiti da se ne dogodi?
Prije svega uspjehe i dužine u trčanju treba postizati postupno. Trčanje je isto kao i odrastanje, sve ide postupno i ima neki svoj tok. Ne treba se previše obazirati uspoređivati s ostalima. Svako od nas napreduje svojim tempom. Netko će brže, a drugi sporije. Tako je i s odlaskom na utrke. Svi trebaju to barem jednom probati, ali kada se osjete spremnima. No često se pokazalo da nema ništa loše ako te netko malo pogurne i baci u vatru. Odjednom se snađeš da niti sam ne znaš kako. To je dobro za one koji se ne osjećaju spremnima (a zapravo jesu), ali uvijek imaju određenu dozu straha te igraju na sigurno.
Ne kažu bez veze da što je rizik veći, veća je i dobit!
Uspjeh u trčanje je jedan pojam koji je uvijek teško objasniti i teško razlučiti. Može to biti naš prvi, deseti ili stoti kilometar, bolje vrijeme, uspješno završena utrka… Puno je tu mogućnosti i faktora po kojima se nešto može vrednovati kao uspjeh. Najbitnije je da nas taj uspjeh zadovoljava i čini sretnima. No isto tako vrlo lako se dogodi da uspjeh “udari u glavu” te da si umislimo da smo neka veličina. Prije svega takvo nešto je nepotrebno jer trčanje nije tip sporta u kojemu možeš ostvariti neki globalni uspjeh i dobro živjeti od njega (čast iznimkama), a i uvijek će biti netko brži i bolji od tebe. Trčanje može biti idealan sport jer svatko u njemu može naći neki djelić koji će ga uveseljavati. Ne treba niti zaboraviti da trčanjem i općenito nekom sportskom aktivnosti radimo dobro za svoje tijelo.
Ono s čime se svatko tko trči prije ili kasnije susretne je nedostatak motivacije. To nije ništa neobično, pogotovo ako stalno trčimo istim rutama, istu dužinu… Sve ono što se stalno ponavlja nakon nekog vremena dosadi. Treba uvijek unositi neke novine da ostanemo motivirani. Najlakši je način recimo da trčimo novim rutama, redovito mijenjamo dužine i tempo. Dobro je planirati i odlazak na utrke jer tako se možemo planski spremati za njih te tako definitivno nećemo ostati bez motivacije. Pogotovo ako su utrke drugog tipa (cestovne ili trail).
Uglavnom, ako unosimo stalno neke nove novine u trčanje, neće nam se desiti da nam dosadi ili ostane bez motiva, a uspjeh će doći sam po sebi. Prije svega, upornost da se s nečime konstantno bavimo je zapravo i najveći uspjeh od svih!
