Kada jedni prozivamo druge zbog istih problema

Zadnjih dana ili bolje reći tjedana na webu/Facebooku i ostalim društvenim mrežama se podiglo nešto prašine na relaciji trkači — organizatori utrka. Jedni drugima upućuje otvorena pisma i prozivaju jedni druge. Iako je sve zapakirano u celofan, dok imaš potrebu prozivati nekog, nešto ne štima. Kao i uvijek medalja ima dvije strane, svatko vuče na svoju stranu i ima dobre argumente. Istina je uvijek na pola, a poanta je da se niti jedna strana ne može nikada u potpunosti zadovoljiti. Neka se svaka strana pokuša staviti u položaj druge strane. Onda bi im neke stvari trebale biti jasnije (ili možda ne).

Kako i sam idem redovito na utrke, vidim sve i svašta. Iako imam više iskustva sa sudjelovanju na utrkama, sama organizacijama mi nije strana tako da je jednu kvalitetnu utrku itekako teško organizirati. Više detalja oko toga kako točno (nekada i kaotično) izgleda organizacije kvalitetne utrke svakako pročitajte u Josipovom tekstu — Kako (ne) organizirati utrku.

Kao netko između natjecatelja i organizatora, htio bih dodati i par svojih rečenica na otvorena pisma.

#1 Organizacija utrka tj. proizvoda

Svi ćemo se složiti da je kvalitetnu utrku jako teško organizirati, toliko stavki i troškova. Ja sam uvijek za to ili organiziraj kvalitetnu utrku koja je na nivou ili nemoj uopće. Također me iznenađuje da svake godine ima sve veći broj utrka. Ne znam što bi mislio točno o tome. S jedne strane je super da imaš izbor, ali imam osjećaj da takvo hiper-organiziranje dugoročno neće opstati i da će samo najkvalitetnije utrke opstati. Velika količina utrka vjerojatno stavlja i sponzore u nezgodan položaj jer moraju vrlo selektivno gledati na svaku utrku i umjesto da dodjele veću količina sredstva za jednu utrku, raspodjele na više njih.

Kotizacija je jednoj strani uvijek previsoka, a drugoj preniska. Slažem se da su “kod nas” još uvijek jeftinije nego “vani”, ali s obzirom na opći standard, mislim da bi se trebale zadržati na ovom nivou (cca 150 kuna po utrci). Za to sam da postoje rane prijave i da je cijena startnina tada manja, ali da se opet ne radi prevelika razlika od ranih prijava do kasnih. Po meni razlika od sto i više kuna nije nimalo opravdana. Znam da je organizatoru bitno da zna od prilike s kojim brojem sudionika može računati, ali startnine nisu jedina stavka od koje se plaćaju računi organizacije.

Za kotizaciju svatko očekuje da ima startni paket koji je nečemu. No isto tako da li netko razmišlja da možda ne dijeli samo majice? Čarape, kratke hlače, tajice, sleevovi. Oprema za trčanje se ne sastoji samo od majica. Ja ne bi imao ništa protiv da si odlaskom na utrke kompletiram opremu za trčanje. Imao bi trošak manje. Isto tako naziv “Dri-FIT” koji svi vole koriste za majice koje reguliraju znojenje u svojim propozicija je zaštićen od strane korporacije Nike pa pazite da ne dobijete pismo upozorenja. Smatrajte da se bili upozoreni ako se to dogodi.

Svi volimo finišerke medalje i jedan su od razloga zašto idemo na utrku. Ne kažem da one ne metalne nemaju vrijednost, ali glinene ili staklene se lako razbiju. Većina trkača (i ja među njima) ipak preferira metalne.

#2 Propozicije

Svaka utrka bi trebala imati svoju službenu web ili Facebook stranicu gdje su detaljno napisane sve informacija o utrku i to dovoljno rano. Informacije bi trebale biti objavljene barem dva mjeseca prije. Naravno da uvijek može doći do nepredviđenih okolnosti i ako dođe do promjena — onda se to mora jasno navesti, bez skrivanja. Pisanje i objava propozicija zadnji tjedan ili kako bi se reklo “od danas do sutra” je neprofesionalno te smatram da takve utrke i organizaciju treba zaobići. Također živimo u 21. stoljeću i online prijave se podrazumijevaju, ali poslije uspješne online prijave bi bilo u redu da na e-mail dođe potvrda o uspješnoj prijavi s informacija o utrci.

#3 Komunikacija

Danas moraš i kod svih telekoma čekati dugo da bi dobio odgovor, a oni imaju cijeli CS odjel. Kako smo svi naučili da odgovor i rješenje problema dobijemo odmah, da se samo stavi napomena “Na upite odgovaramo u roku od 24 sata!”, puno živica može biti spašeno s obje strane. Također na svaki upit se mora odgovoriti makar i s “U redu, problem riješen”.

#4 Dužine su relativne

Svi smo svjesni da je mjerenje dužine rute relativno i da tijekom trčanja ideš cik-cak. Na kraju sat ili aplikacija uvijek pokaže drugačiji rezultat od onoga što je pisalo u propozicijama. To priznajem, ali ne mogu priznati kada se fulaju dužine od 400–500 i više metara kao što je to bio slučaj s jednim proljetnim maratonom. Kada se postavi staza, najmanji je problem proći je biciklom (ako je moguće) da se vidi da li dužinom odgovara. Isto tako satovi i ostali uređaji koje koristimo za mjerenje nemaju baš toliko problema u s visokim zgradama. Ne živimo u Metropolisu gdje se trči između zgrada koje su visoke stotinu metara!

#5 Dovoljan broj svega

Sudionici ne žele ostati bez svoga startnog paketa, a organizatoru treba broj prijava da može naručivati dovoljan broj majica i medalja. Zaključavanje prijava s određenim datumom koji daje dovoljno vremena za narudžbu je jedino rješenje. Također bitno je da se navede da svi koji se prijave poslije toga datuma — Neće dobiti majice! Ne možda ih neće dobiti, nego ih neće dobiti i. Ako postoji šansa da se majice ili nešto ipak dobije onda postoji i mogućnost da netko plaće kako nije dobio. Veličine su također uvijek relativne, ali zna se kada je nešto veliko ili malo. Ako su majice male/velike, zar je problem naglasiti da se prilikom prijave odabere broj veće ili manje? Svjestan sam da prilikom slaganja startnog paketa netko može dobiti majicu krivog broja, ali ne priznam da se to može dogoditi u velikom broju.

#6 Svi su jednako žedni

Svi se slažu da treba biti dovoljno vode za prvog i zadnjeg natjecatelja. Čini mi se da problem nastaje kada temperatura naglo poraste pa se konzumacija tekućine poveća. Treba pratiti prognozu koje su danas relativno točne i pogode kakvo će biti vrijeme na utrci. Ne znam kako to nitko nije spomenuo, ali mene više smeta hrpetina bačenih čaša ili flaša oko okrjepnih stanica. Vrlo lako se možeš poskliznuti i ozlijediti. No tu se moramo dotaknuti i ponašanja samih sudionika koji sve to bacaju posvuda. No to je tema za jedan poseban tekst.

#7 Obavljanje fizioloških potreba broj 1 i broj 2

Ne vidim neku famu oko toga. Svugdje čekaš da dođeš na WC bez obzira da li se radi o “velikoj” ili “manjoj” utrci. Mobilni WC bi uvijek trebao biti osiguran, ali koliko god ih je postavljeno u nekom trenutku će nastati gužva. Ja uvijek nastojim da nađem birc koji je blizu starta pa tamo obavim što je potrebno.

#8 Bez prometa

Ako se promet u velikim svjetskim metropolama (New York, London, Paris, Berlin…) može zatvoriti na par sati, ona ne vidim da se to ne može napraviti u puno manjem gradu. Utrke koje to ne mogu osigurati treba izbjegavati. Nema ništa gore nego trčati utrku i da još moraš paziti da te ne pokupi auto.

#9 Rezultati

Smatram da je danas standard da se vrijeme na utrci mjeri čipovima te da je prošlo doba kada se stajalo sa štopericom i sve zapisivalo u tekice. Ponavljam: “Organiziraj kako treba ili nemoj organizirati!” Svi smo sretni kada vidimo rezultate odmah, ali nikome neće pasti kruna ako se sve objavi i za par sati. Uvijek sam za to da rezultati budu točni makar se i malo čeka na njih.

#10 Dodjele i priznanja

Lagao bih kada bi rekao da nije lijepo biti na postolju. Dogodilo mi se svega tri puta. No kako su na pobjednici uvijek puno brži od većine, u redu bi bilo da nema silnih kategorija, nego apsolutno u muškoj i ženskoj konkurenciji. Sve to nije problem napraviti pola sata nakon što zadnjih pobjednik uđe u cilj.

Na kraju priče je bitno da jedni druge ne prozivamo te uvijek pohvalimo i preporučimo dobru utrku. Organizatori utrka koje imaju puno propusta će trebati poraditi na svojim greškama ili će ostati bez sudionika i na kraju neće više organizirati utrku. Bitno je da uvijek pogledamo obje strane medalje.