Rock’n’Roll oko Jaruna
Da li možeš ići neplanirano na utrku? — Možeš!
Da li se možeš dobro zabaviti? — Možeš!
Da li možeš svojiti majicu? — Možeš!
Tako je od prilike izgledala moja nedjelja.
Iako sam se kao i prošle godine prijavio za Rock ’n’ Roll utrku na Jarunu, zbog obiteljskih razloga nisam znao hoću li za vikend biti na putu ili ne. Dok se situacija razjasnila, već je bilo prekasno za napraviti bilo kakve uplatu startnine iako su se uplate primale doslovno do zadnjeg dana (29–09). Nisam pobornik plaćanja startnina u zadnji tren, no ovo je bila utrka za koju već i prilikom prijave nisam bio 100% siguran da ću moći ići ili ne. Zato sam čekao do zadnjeg dana.
Dok sam u petak navečer pripremao tekstove, kao i uvijek sam škicnuo što se dešava na Facebooku i na timeline mi se pojavila objava od Emine u grupi “TRČIMO! 3sporta.com” da daje broj za utrku. Nisam bio previše optimističan, ali pitao sam za broj i za par minuta sve je bilo dogovoreno. Nedjelja je tako bila rezervirana za utrku na koju nisam planirao ići, ali eto sve se pogodilo da idem. Za razliku od prošle godine kada je padala kiša, ove godine je vrijeme bilo idealno. Prvi topli i sunčani dan listopada. Moglo bi se reći da je možda bilo i mrvicu pretoplo dok smo trčali, ali kako mi ljudi nikada nismo zadovoljni pa neka ostane na tome da je vrijeme bilo idealno.
A što reći o mjestu održavanja utrke?
Vjerujem da se mnogi neće složiti (pogotovo ne Zagrepčani), ali meni je Jarun dosadno mjestu za trčanje. Jednostavno mi nije sjeo. Sve je tamo na jednom mjestu i krug oko jezera relativno brzo pretrčiš, ali sve mi je to monotono. Nije da zbog toga ne idem na utrke koje se održavaju na Jarunu, ali nemam onaj dobar osjećaj kao kada trčim po gradu ili u prirodi. Srećom trčao sam samo jedan krug (6k) pa sam utrku završio za pola sata.
Kako je moj broj s kojim trčao bio prijavljen na žensko ime, nije mi baš bilo svejedno hoću li možda na kraju završiti među prva tri mjesta. Još pogotovo što ispred sebe nisam vidio puno cura koje su bile brže. Srećom na kraju je bilo tri trkačice! Da sam osvojio jedno od tri mjesta, jedino pošteno bi bilo reći organizatoru da napravi diskvalifikaciju. Ostale kombinacije jednostavno ne dolaze u obzir.
Imao sam osjećaj da na utrci cijelo vrijeme vladala domaća atmosfera te da su svi nekako opušteni. Vjerojatno je razlog i to što se većina sudionika pozna s ostalih utrka. Odlaskom tako na utrke, upoznaješ sve više trkača i jednostavno postaješ dio trkačke zajednice i obitelji. Zato (opet) ponavljam da treba ići na utrke, barem na dvije godišnje!
Prošle godine zbog lošeg vremena nisam ostao na tomboli koja je bila na kraju trke pa ove godine nisam to htio propustiti. Uvijek je zabavno čekati da li si te sreće da te izvuku ili ne. Što reći da sam bio sreće da moj broj 119 bude izvučen i da osvojim majicu. Rekao bi je to bio šlag na tortu za završetak nedjeljne avanture.
