Malo padneš pa nastaviš do Volodera
Samo tjedan dana poslije utrke na Žumberku, našao sam se u Moslavini na terenu koji mi je dobro poznat. Rutu koju se trči od Kutine do Volodera mjesečno (zbog posla) pređem više puta. Autom tih 15 kilometara se prođe bez razmišljanja za 15–20 minuta, ali kada sve to moraš proći na nogama — onda se situacija itekako mijenja.
Iskreno, ova ruta mi nije baš najdraža za trčanje. Nije dosadna, a opet nije nešto posebno atraktivna. Nema neku posebnost zbog koje bi je posebno zavolio. Onako da dođeš i otrčiš. Iako staza možda nije najatraktivnija, organizator se potrudio da nikome ništa ne nedostaje. Bilo je dosta okrijepih stanica te na kraju utrke voća, vode, piva i ručak koji nisam dočekao.
U Voloderu, gdje je bio i cilj smo svi podignuli svoje startne brojeve. Do starta su na vozili autobusi koji su ostavili u centru Kutine. Vrijeme nas je dobro poslužili jer je bilo sunčano, čak i prevruće. Točno u 10:00 sati je bio start utrke. Po Kutini smo napravili od prilike tri kilometra nakon čega smo došli na Zagrebačku ulicu na koju su se nastavljala sela sve do Volodera.
Već nakon 500 metara utrke, uspjela mi se dogodila nezgoda te sam uspio pasti. Ne znam točno što je uzrok, ali misli da sam krivo stao te izgubio ravnotežu. Pri pada sam još uspio nekako lupiti u auto koji je stajao, ali srećom nisam se razbio osim malo ogulio koljeno i svoj ponos. Netko od trčaka koji je bio iza mene, mi je pomogao da brzo ustanem i nastavim s trčanjem. Ako se taj netko prepozna tko je, neka se javi pa da odemo na pivo!
Nakon te početne drame, nastavi sam s trčanjem kao da se ništa nije desilo. Kilometri su se lagano išli jedan za drugim, sve do osmog kilometra kada mi se u glavi napravio neki klik nakon kojeg je sve postalo teško. Nikako nisam više mogao držati ritam koji sam imao na početku i osjećao sam kako mi postaje pre vruće. Tih zadnjih sedam kilometara sam imao osjećaj kao da opet trčim Osječki polumaraton i prolazim muku s te utrke. Do kraja utrke sam kombinirao hodanje i trčanje. Jedva sam čekao da sve završi. Toliko mi je bilo vruće da sam na jednoj okrjepnoj stanici uzeo flašu vode i cijelu je popio. Znam da se to ne radi, ali nisam si mogao pomoći.
Za nešto manje od sat i pola sam završio utrku i s osmjehom utrčao u cilj. Znam da me sljedećih par tjedana čeka lagano trčanje i regeneracije od svega. Još uvijek mi je pre naporno imati utrku vikend za vikendom. Super je to za one koji mogu, no mislim da ću ubuduće gledati da imam barem dva tjedna odmora između svake utrke. (Naravno ako je to moguće.)
Kada sam na kraju usporedio dojmove s ostalim trkačima, oni su također rekli da im temperatura i sunce nisu odgovarali te da mi je bilo pre vruće. Sve u svemu, zadovoljan sam da je iza mene još jedna utrka, a u kolekciji jedna medalja više. Kasnije sam vidio da sam pri padu uspio poderati tenisice, ali na sreću rupa je bila minimalna i lako se popravila uz pomoć igle i konca.
