I trkači imaju napad straha i panike!
Vjerovali ili ne, ali i trkačima se dogodi da imaju napad straha i panike. Možda to nije onaj klasičan napad o kakvom se obično priča i može vidjeti po televiziji, ali ipak je napad. Kada si u panici i strahu obično ne znaš što radiš te često napraviš neku glupost jer ne razmišljaš racionalno. Naravno da ti svako može pametovati i reći da si u tome trenutku trebao baš to napraviti. Kada ti se tako dogodi napad, mnogo puta racionalno razmišljanje ne pomaže koliko god se trudili u tom trenutku biti racionalni. Mislim da je zato dobro pročitati neki “pametan savjet” jer koliko god se on činio nevažnim možda baš u tom paničnom trenutku može pomoći.
Za početak bi bio dobro da se zapitamo: Što sve može biti strah i panika za nekog tko trči?
Ne bih htio da ispadne da pametujem i sve što piše dalje u tekstu je iz osobnog iskustva te ono što sam vidio i doživio tijekom godina bavljenja trčanjem. Svašta čovjek doživi, a još više vidi.
Prije svega mislim da je možda najveći strah svih trčaka (htjeli mi to priznati ili ne), onako rečeno zdravo seljačkim rječnikom “problem sranja i pišanja”. Da svi smo ljudi i svi to radimo! Kod trčanja je problem ako te potjera pa što onda učiniti? Dosta trkača ima taj strah i prije samog trčanja pa razmišljaju i vrte po glavi da li su dosta puta išli na WC ili ne. I sam uvijek idem prije sam trke na WC da obavim sve te fiziološke potrebe. Uvijek uspijem da obavim broj 1, a ponekad i broj 2.
Nekako je uvijek lakše ako te uhvati pišanje nego sranje tijekom utrke, pogotovo muškima. Staneš, izvadiš, obaviš, spremiš i trčiš dalje. Curama je teže jer ipak moraju da čučnu, a koliko imam iskustva s ženskim rodom, uvijek ih je strah da ih netko slučajno ne vidi. Ako uhvati za vrijeme utrke ili trčanja, nema duranja i čekanja nego treba prvom zgodom sve izbaciti iz sebe i ne obaziri se na bilo koga oko sebe. Svi se kad-tad nađemo u ovoj situaciji.
Naravno da je panika kada nešto počne svirati u crijevima i oblije te hladan znoj. Nema tu čekanja, što se mora nije teško. Na trail utrkama se uvijek nađe slobodan grm, ali kada trčiš kroz grad — onda si u problemu. Do sada sam samo doživio da je na polumaratonu u Splitu na jednom dijelu rute bio postavljen kemijski WC. Ne znam da li je WC bio stavljen namjerno ili se slučajno našao, ali poslužio je. Meni na sreću nije trebao, ali jedan trkač pored mene je proletio i nestao. Drugo što možeš napraviti kada se nađeš u ovakvoj situaciju je da pronađeš prvi slobodan kafić. Zamoliš konobara ili tko se tamo nađe te obaviš posao do kraja. Nitko se neće usuditi da vam zabrani, samo nadajmo se da nije toliko hitno pa da ne pobjegne u gače. Iako se i to znalo dogoditi ljudima tijekom utrke. Dobar savjet je da tijekom utrke imate negdje spremljen paket ili barem nekoliko papirnatih maramica. Dobro dođu kada se najmanje nadaš.
Kada smo riješili najveću paniku, dotaknimo se malo i drugih panika i strahova. Ono što sam još doživio je da tijekom trčanja trkač odjednom počne djelovati kao da je izgubljen i ne zna gdje je. Ako vidite tako nekoga, slobodno ga potapšajte po ramenu, recite neku ohrabrujuću riječ i ako treba pretrčite zajedno koji metar ili kilometar. Nećete vjerovati koliko ponekad samo jedan dodir ili riječ ima veliko značenje. Tijekom trke se uvijek nađe tako netko tko je pred odustajanjem te u panici i strahu jer misli da više ne može. Da samo kažete: “Ne daj se!”, “Ti to možeš!” ili samo jedan “Ajmo!”, bez beda će završiti utrku. Ohrabrenje puno znači.
Kao što sam na početku rekao da je vrlo lako o svemu tome pričati, ali je teško kada se sve u par sekundi dogodi te imaš osjećaj da traje cijelu vječnost. Česta je i panika prije same utrke kada sami sebe preispitujemo da li smo uopće spremni za utrku koja je pred nema. Da se to ne bi dogodilo trebamo napraviti dobre pripreme i saznati neku informaciju o samoj ruti. Ako te dvije stvari napravimo na vrijeme i kako treba, nema šanse da će biti panike na startu. Jedino nisam siguran za “lovce na vremena” koji su u panici i strahu da neće otrčati te postići onaj rezultat koji priželjkuju. Njima ne znam što bih rekao jer trčanje je zabava, a ne lovljenje rezultata.
