Uzbrdo, uzbrdo i još malo uzbrdo po Plitvicama
Tako bi ukratko mogao opisati kako je izgledala utrka polumaratona na Plitvicama. Trčiš nizbrdo par kilometara i taman kada misliš da si se ufurao u trčanje dođeš do uzbrdice koja te prati do kraja utrke. Opet moram ponoviti da utrka na Plitvicama nije za početnike, nego za one koji već imaju neko trkačko iskustvo i barem jedan polumaraton u nogama.
Start utrke na Plitvicama je bio dosta rano — u 9.00 sati tako da je iz Siska trebalo krenuti u ranu zoru. Već u pola 6 smo bili na putu. Na utrku sam išao s dobrim društvom pa uz malo zezancije te sat, dva i još malo vožnje po staroj cesti brzo stigneš na odredište. Taman smo imali dovoljno vremena da na miru popijemo kavu i obavimo vrlo bitne prirodne potrebe da tijekom utrke ne bi bilo nezgodnih situacija i traženja grmlja.
Do starta koji je bio udaljen nekih dva kilometara od mjesta gdje smo parkirali (Ulaz 2), vozio nas je autobus. Trebao si biti točan jer zadnji autobus je vozio u pola 9 te ako si slučajno zakasnio, morao si se sam snalaziti da dođeš do starta na kojemu je vladala odlična atmosfera. Osim domaćih trkača, bilo je i dosta gostiju iz Azije, točnije Hong Konga. Svaka čast da dođeš tako izdaleka na utrku. Bilo bi zgodno da se pruži prilika da mogu i sam otići na neku daleku i egzotičnu utrku. Možda se u budućnosti dogodi.
Iako je start utrke bio dosta rano, već se od jutra osjećalo da će biti pakleno vruće. Moja bi sugestija bila da se dogodine start utrke pomakne za jedna sat (u 10.00) tako da oni koji dolaze na dan utrke ne moraju kretati ranom zorom. Sunce jednako prži i u 12.00 i 13.00 sati.
Ruta kojom se trčalo je bila vrlo atraktivna, ali i vrlo naporna. Prvo kreće nizbrdica do negdje devet kilometara od kada staza postaje sve više izazovnija ili onako iskreno — pakao. Bio u treningu ili ne, ali uzbrdica ubija. Ovo mi je bila i najizazovnija ruta polumaratona na kojoj sam do sada trčao, ali s druge strane utrku mi ju je nekako lakše otrčati nego recimo Splitski ili Osječki polumaraton. Dobre pripreme puno znače!
Ako ne pričamo o mojem autu, tj. uzbrdicama — moram priznati da je ovo stvarno jedna od najljepših utrka na kojima se može trčati. Nije onda nikakvo čudo da Plitvički polumaratona svake godine na ima sve više natjecatelja. Iako se trči cestom, cijelom dužinom rutom se proteže zelenilo i šuma. Posebno je dobar osjećaj kada trčiš kroz dijelove na kojima je šuma i hlad. Od prilike na 17om kilometru ruta prolazi kroz sam Nacionalni park kraj plavog jezera. Pogledom na tu prekrasnu plavu boju jezera ti dođe da staneš, skineš tenisice i osvježiš se. No nažalost, imaš za odraditi još četiri kilometra uzbrdica. Prije ulaska u cilj imaš još samo jedan zavoj i onda možeš zaboraviti na sve uzbrdice i čestiti si na novih 21k koje su iza tebe.
Iako je bilo pakleno vruće, radije biram trčanje kada je vruće nego da pada kiša. Iako mi ne bi smetalo da palo malo kiše da nas sve osvježi. Upravo je u ovoj zadnjoj riječi zamjerka organizatorima (jedna od dvije) — nije bilo dovoljno okrjepnih stanica. Ako sam dobro brojao, jedna je bila na 15k i sljedeća tek na 20k. Definitivno prevelika udaljenost za biti bez vode po tako toplom vremenu. Za vrijeme Osječkog polumaratona je bilo slično vrijeme te su tamo postavili stanice na svakom kilometru! Druga zamjerka ide na to da su natjecatelji morali platiti parking. Nije ga problem platiti (7 kn/sat), ali ako je u startnom paketu bila ulaznica u Nacionalni park, mogla je biti i parkirna karta. Kako svoju kartu za razgledavanje parka nisam iskoristio, drage volje sam je dao turistima koji su stajali u redu iza mene. Nadam se da su uživali u razgledavanju.
Usprkos spomenutim propustima, smatram da je Plitvički polumaraton utrka na kojoj barem jednom trebaš sudjelovati pa da možeš reći da si otrčao Plitvice. Svi koji ovu utrku završe mogu se smatrati pobjednicima, kao i moja Sisačka ekipa. Svi do jednoga su uspješno završili utrku, pomaknuli svoje osobne granice i dobro se zabavili. Što ćeš bolje?
