Nepotrebna pitanja prije utrke
Ne znam za ostale, ali mene živciraju priglupa pitanja prije utrke: “Kako misliš trčati?”, “Koliko brzo ćeš ići?” i slično. Mogao bih sada još tu navesti par sličnih pitanja, ali sva ona se svode na jedno te isto. Da li takva i slična pitanje potrebno postavljati prije utrke? — NE!
Takva pitanja nemaju smisla zato što nikada ne znam kako ću se osjećati i što se sve može dogoditi tijekom utrke. Nekada kada sam bio najspremniji, lošije sam odradio utrku ili trčanje nego kada sam se osjećao loše i mislio da će gore ne može. Treningom i pripremama možeš napraviti dobre temelje s kojima možeš od prilike procijeniti kako bi utrke trebala proći. No naravno tu je opet sto drugih faktora na koje ne možeš utjecati, tako da na kraju niti ne možeš odgovoriti na postavljena pitanja.
Jedan od svakako presudnih faktora na svakoj utrci su — ruta kojom se trči i vremenske prilike (ili neprilike) na dan utrke. Dobro je kada si bio na nekoj utrci pa ti je teren poznat, ali kada nisi bio onda možeš samo nagađati kako će biti. Uzbrdice su ono što ne volim, a na polumaratonu u Splitu ih je bilo poprilično. Priznajem da se za Split nisam dobro pripremio i za Marjan nisam bio nikako spreman. Kako ovoga vikenda idem na Plitvički polumaraton, znam da tamo ima puno uzbrdica pa sam za pripremu odradio više treninga s rutama koje su imale uzbrdice. Ali naravno neću znati kako će mi biti i kako ću se osjećati sve dok ne budem trčao.
I vrijeme se često dokazalo da itekako utječe na trčanje, prije svega mislim na visoke temperature. Zimi je hladno, ali uvijek nekako možeš trčati jer se nakon par kilometara dobro ugriješ. Po ljeti je drugačije i ne možeš se ugrijati nego samo pregrijati. Čak nije problem kada trčim utrke kada je odmah visoka temperatura. Gora mi je opcije kada trčim pa se tijekom utrke promijeni po nekoliko stupnjeva. Na polumaratonu u Osijeku se prošle i ove godine desilo to da je razlika u temperaturi na početku i kraju utrke bila preko deset stupnjeva. Počneš tako da ti je taman i onda pregoriš do kraja. No to je jedna od draži trčanja — nepredvidivost.
Koliko god me pitanja prije početka utrke živciraju, naučio sam da se najpametnije nasmijati na njih i odgovoriti sa — “Vidjet ćemo!”.