Suživot s trkačem
Razmišljanje o ovoj temi je prvo počelo kao zajebancija preko chata. Onda sam se zapitao: “Kakav je život ili bolje rečeno suživot s trkačem ili trkačicom?”. Koji se to najčešći problemi (ako se uopće tako mogu nazvati) javljaju i kako da se oni riješe na obostrano zadovoljstvo.
Trčanje je poput droge. Kada se jednom zaraziš, nema ti više spasa. Jednostavno imaš potrebu par put tjedno ići trčati, biti sa sobom i jednostavno izbaciti svu negativnu energiju. Kada se desi da par dana ne možeš trčati, počneš se osjećati nervozno i kao da ti nešto fali. Ti osjećaji i emocije su još više izražene što se duže baviš trčanjem. Ovo ne govorim bez veze jer se i sam tako osjećam. Naravno da ima dana i tjedana kada mi se jednostavno ne da trčati, ali to se vrlo rijetko događa.
Kako je nama teško bez trčanja, tako je i ostalim ne trkačima ponekad teško s nama. Pogotovo kada stalno i bez prestanka pričamo o trčanju. Možda je nama zabavno pričati i slušati o trčanju, ali ostale trčanje toliko ne zanima. Čak i mene trčanje ne znanima u tolikoj mjeri da bi o njemu slušao 24/7. Treba imati mjeru u svemu, a osim toga postoje u životu i druge stvari osim trčanja.
Za trčanje treba imati vremena, a pogotovo za neke ozbiljnije treninge poput onih dužinskih koji mogu trajati i po par sati. Ako tih par sati ponovimo par puta u tjednu ispadne puno sati provedenih na trčanju. Nas to naravno neće smetati, ali hoće partnera/partnericu. Možda neće priznati ali svakoga smeta kada mu se ne pridaje dovoljno pažnje. Jednostavno, mi ljudi tako funkcioniramo. Zato je bitno da svojoj boljoj polovici jasno damo do znanja da nam je do njih stalo jednako (ako ne i više) nego do trčanja. Ne smijemo ih zapostaviti bez obzira koliko voljeli trčanje.
Pogledom na kalendar možemo vidjeti da se skoro svaki vikend održava barem jedna utrka. Znam da je teško odoljeti utrkama i da možemo sigurno bi svaki vikend rado trčali na nekoj drugoj i zanimljivoj lokaciji. Odlazak na utrke stoga ne moram biti samo da se trči i poslije toga idem kući. Umjesto toga, može sve to pretvoriti u jedan lijepi izlet s partnerom ili partnericom. Poslije utrke prošetamo i posjetimo neku znamenitost. Znam tako dosta trkača koji obiteljski idu na utrke. Iskoristiš ugodno s korisnim. Na utrkama svejedno nije nikada dosadno jer uvijek ima popratnih događanja.
Ukratko, suživot s trkačem je kao i općenito život — pun kompromisa. Nekada se ne razumijemo, ali bitno je da se oko svega možemo dogovoriti. Važno je da postoji otvorena komunikacija i razumijevanje s obje strane. Zbog jednog propuštenog treninga ili utrke nama neće pasti kruna, a biti će “mir u kući”. Ovo sve što sam napisao nije nikakvo pametovanje, nego samo iskustvo.
Nastavak ove priče možete pratiti na Facebook stranici:”Život s trkačem”.
