Štafetno kroz Rijeku
Ove nedjelje nisam trčao u tri grada, ali sam zato promijenio tri klime dok nisam došao do Rijeke gdje se je održala nova utrka. Dugo nisam bio u Rijeci i drago mi je bilo da opet mogu prošetati Korzom i na kraju trčati riječkim ulicama.
Kako Rijeka nije toliko daleko i utrka nije startala prerano, bilo je dovoljno ranije se ustati i na vrijeme krenuti na put. Autocestom stvarno brzo dođeš do Rijeke. Iako preferiram staru cestu, pogotovo zbog prekrasnog zelenog Gorskog kotara, autocesta je zbog brzine ipak bolja opcija. Iako ova E65 autocesta je prekrasna, jer sve oko tebe je zeleno i imaš pogled na planine.
Kada stigneš u Rijeku, nekako imaš osjećaj da tamo vlada neka posebna atmosfera. Ne znam da li je to zbog same utrke koja se održavala, ali Rijeka uvijek živi nekako posebno od ostatka države i zbog toga mi je draga. Ljudi su tu opušteni, susretljivi i komunikativni. Barem je tako bilo sa svima s kojima sam imao priliku pričati.
Podizanje startnih brojeva je prošlo bez problema. Valjda nisam uletio u gužvu tako da su svi startni brojevi bili podignuti za sve nas koji smo trčali iz Siska. Malo mi je bilo žao onog dečka koji je bio zadužen za unos startnih brojeva i vođenje utrke jer vidno bio izvan sebe od silnih zahtjeva i pitanja. Dođe to tako s poslom. Lagano smo se svi obukli u svoje trkačke uniforme i bili spremni za zadnju kavu prije utrke. Ne znam zašto, ali bez dvije kave ne idem na start. Srećom moj je start utrke bio nešto kasnije pa sam si to mogao dopustiti.
Nakon polumaratona u Splitu i Osijeku, zasitio sam se polumaratona i u Rijeci sam trčao štafetu s dvije Josipe. Moram priznati da me utrka štafeta iznenadila jer nema puno utrka na kojima se trči štafeta, a pogotovo ne u tri izmjene. Mislim da na Sljemenskoj utrci ima četiri izmjene, a na većini ostalih utrka samo dvije. 7k je odlična dužina na kojoj se i početnici mogu pokazati. Niti predugo niti prekratko — rekao bi idealno za većinu.
Dok je ekipa od tri bila spremna za štafetu, ostatak se spremao za polumaraton koji se ove godine trčao na izmijenjenoj ruti. Kada sam zadnji puta trčao polumaraton onda je ruta išla starom magistralom skroz do Opatije. Možda sam krivo zapamtio, ali čini mi se da je bilo tako. Sada se više trčalo kroz grad te je ruta prolazila i kroz tunel! Žao mi je što sam to propustio jer vjerujem da je super iskustvo trčati kroz tunel koji zbunjuje sve GPS uređaje.
Nas štafetare na trećoj izmjeni vozio je autobus do mjesta gdje smo čekali svoju izmjenu. Dok sam čekao izmjenu, dobro sam se napričao s ostalim trkačima. U razgovoru uvijek nešto saznaš i za neke nove utrke na koje ne bi trebao propustiti. Istrian Wine Run mi zvuči kao zanimljiva utrka o kojoj sada nakon Wings for Life ozbiljno razmišljam. Ovakve nazovimo ih “ekshibicijske utrke” su uvijek zabavne i treba ih posjećivati.
Moja izmjena za štafetu je došla i prije nego što sam mislio te je bilo vrijeme da krenem s trčanjem. Kako je trebalo što brže i bolje otrčati tih sedam kilometara, dao sam sve od sebe. Jedan od najboljih osjećaja prilikom trčanja mi je kada se susretneš, pozdraviš i nabaciš koji “hi-five” s kolegom koji trči. Koliko god ti je teško, takva sitnice i gesta mnogo znači i da ti dodatnu snagu da završiš utrku. A ulazak u cilj u je spektakularan. Ulaziš na Korzo, ekipa navija, slika i nabrijani voditelj izgovara tvoje ime. Tih par sekundi, ti si zvijezda svojeg mikro svemira!
Na kraju ovako predivne utrke, jedino što još možeš je slikati se sa svojom ekipom na koju sam jako ponosan. Glavni razlog je to što svi uživamo u trčanju i ono najvažnije, međusobno se svi podupiremo i tjeramo jedni druge da damo sve od sebe i budemo bolji.
