Kako postupiti s manjim ozljedama?
Koliko god se trudili, ozljede nekada ne možemo izbjeći. Pogotovo ne sitne poput istegnuća mišića ili ligamenta. Obično su to privremene ozljede koje prođu kroz par dana, ali ako se zanemare mogu dovesti i do nekih ozbiljnijih ozljeda zbog kojih možemo duže vrijeme mirovati. A za sve one koji vole trčati mirovanje = smrt. Dobro nije baš tako, ali skoro i da je. Barem je za mene.
Kada naučiš svoje tijelo i sebe da si stalno u pokretu i aktivan vrlo se teško smiriti. Upravo je to jedan od glavnih razloga zašto neke ozljede namjerno zanemarujemo i “pretrčimo” ih. Koliko je to dobro ili nije vrlo je teško odrediti jer svatko od nas je drugačiji i svatko od nas se drugačije nosi s ozljedama. Bilo bi super da smo svi poput Wolverina (minus oštrice) pa da možemo u kratko vrijeme regenerirati sve naše ozljede. Nekako iz vlastitog iskustva uvijek sam optimističan kada se desi neka ozljeda i nekako je uvijek nastojim pretrčati koliko je to god moguće.
Nedjeljna utrka u Velikoj Gorici na 5k je prošla vrlo dobro, ali problemi su se javili dan poslije. Javili su se bolovi na području koljena na lijevoj nozi. Prema iskustvu od prijašnjih godina i sličnih bolova, zaključio sam da se radi o manjem istegnuću ligamenta. Naravno da nisam išao do doktora i da je sva ova dijagnoza bila prema osjećaju, ali mislim da se nisam prevario. Sada je samo bilo pitanje kako se postaviti prema ozljedi i što raditi kada po planu trebam trčati polumaraton koji je u subotu.
Bol je bila izdrživa dok sam hodao. Kada sam pokušavao trčati bol se povećavala i otežavala trčanje do te mjere da sam imao osjećaj da peće. Prvo što sam napravio je to da nisam paničario i samo pozitivno mislio. Može to zvučati nekome smiješno ali “pozitiva” je vrlo bitna u svemu, pogotovo u slučaju ozljeda. Čitao sam i neka istraživanja (za one koji vjeruju u to) u kojima su skupinama s istim bolestima davali prave i placebo lijekove. Na kraju su obje skupine jednako ozdravile. To je sve dokaz da puno toga ima u glavi i pozitivnom mišljenju.
Osim pozitivnog mišljenja, moj standardni način saniranja istegnuća je hlađenje sprejem poput Deep Freeze ili kremom Polar Ice i masiranje ozlijeđenog mjesta. Što reći da nakon tri dana, bol i zatezanje su skoro u cijelosti nestali i mogu nastaviti s odrađivanjem zadnjih treninga prije polumaratona u Osijeku. Treninzi će biti slabijeg intenziteta i ako treba stisnuti ću zube pa i da opet zaboli, neće biti neki preveliki problem.
Na kraju se postavlja pitanje dali su sve ove odluke koje sam napravio pametne ili ne?
Rekao bi da su moje odluke barem u mom slučaju bile opravdane i da čvrsto stojim iza njih. Možda se sve to nakon dužeg perioda bude osjetilo, ali opcija da mirujem i čekam da sve prođe jednostavno ne dolazi u obzir. Slušam svoje tijelo i dovoljno vjerujem u sebe da će sve biti OK za novu utrku.
Ovo nije tekst u kojem pozivam da se netko povede za mojim primjerom, nego je primjer kako je uvijek dobro razmisliti o mogućnostima i, naravno, posljedicama svojih odluka.