Uzduž po Splitu i poprijeko preko Marjana
Ne znam točno kada sam bio zadnji puta u Splitu. Da li je to bilo prije 10 ili više godina. U ovoj priči to nije niti bitno jer sada sam umjesto plivanja na Poljudu, trčao po njemu i mnogo dalje. Točnije trčao sam 21 kilometar i nešto sitno metara. Moram priznati da mi je ovo bila jedna od težih utrka polumaratona na kojima sam sudjelovao. No o tome malo kasnije. Počnimo prvo sa subotom.
Kako je start utrke bio zakazan u nedjelju ujutro u 9:00 sati, nije bilo puno dvojbe oko toga da idemo dan ranije te da prespavamo u Splitu. Stvarno nema smisla da se voziš satima, trčiš polumaraton i onda se opet satima vračaš kući. Preko službene stranice je bilo ponuđeno nekoliko smještaja ali svi oni su bili udaljeni od rive gdje je bio start. Sve što je bilo udaljeno više od deset minuta hoda nije dolazilo u obzir. Kolega mi je preporučio hostel “Backpackers Fairytale” koji se nalazi doslovno manje od deset minuta od rive. Prođeš kroz Pazar i na rivi si. O hostelu mogu napisati i reći samo sve najbolje — ugodna atmosfera, smještaj, osoblje. Ma sve same petice. Uz sve ovo iz hostela je i prekrasan pogleda na centar grada.
Subotu se tako iskoristila za podizanje startnih brojeva, šetnju centrom i naravno nezaobilazno ispijanje kave na rivi. Kako sam zaboravio sunčane naočale, nisam se uklopio s ostalim Splićanima, ali to ću imati na umu za sljedeći posjet. Podizanje startnih paketa je prošlo bez problema i vrlo brzo. Kako je u sklopu utrke bio organiziran “pasta party” u restoranu “Pecado”, cijela sisačko-petrinjsko-đakovačka ekipa je odlučila da posjeti taj party da se ispričamo i zabavimo. Prostor restorana je vrlo ugodan i ima vrlo zanimljivih detalja poput lampi, cijevi koje se koriste umjesto ograde… Jedna zamjerka koju sam imao je na veličina porcije paste koja se dobila. Ne znam da li je to inače normativ u restoranu ili se radilo o porciji za natjecatelje, ali ostao sam gladan. Srećom blizu je bio poznati splitski fast food “Popaj” gdje sam uzeo njihov hamburger da se pošteno najedem. Restoran ima dobar izbor piva, a drži i splitsko craft pivo “Barba” koje je i više nego odlično. Topla preporuka!
No vratimo se mi na utrku koja se trčala u nedjelju…
Start i cilj utrke je bio sa splitske rive u 9:00 sati, niti minut’ kasnije. Iako ne volim jutarnje trčanje, atmosfera je na startu bila odlična i svi trkači su bili dobro raspoloženi tako da nije bilo osjećaja “ne da mi se trčati”. Što se tiče same staze, nisam je prije same utrke previše proučavao. Prijatelj koji je prošle godine trčao ovaj polumaraton, ukratko mi je opisao izgled staze i mjesta na koja moram obratiti pažnju tijekom trčanja. Uglavnom se to radilo o par uzbrdica i nizbrdica. Usprkos savjetima koje sam dobio, nisam imao osjećaj da se ne radi o previše zahtjevnoj stazi sve dok nisam počeo s trčanje. Joj kako se prevario!
Priznajem da se za Splitski polumaraton nisam pripremio kako sam planirao i da sam išao kako bi rekli “na svježinu”. Tako više ne može i sada sam naučio da je ovo jedna od zahtjevnijih utrka, ali utrka s zanimljivom rutom koja prolazi preko Đardina, Ulicom Domovinskog rata, kroz vojarnu Loru, krug po stadionu Poljud, pa uzbrdo preko Marjana i na kraju opet završava na rivi. Trči se rutom koja niti u jednom metru nije dosadna i cijelim putem oko sebe imaš nešto zanimljivo za vidjeti. Volim ovakve rute s kojima trčiš kroz grad pa ga imaš prilike upoznati na jedan drugačiji način i iz druge perspektive.
Najzanimljivije mi je ipak bilo kada smo prolazili kroz Loru gdje smo trčali pored vojnih brodova. Poslije Lore ruta je vodila na stadion Poljud gdje smo otrčali krug po atletskoj stazi (400 metara). Na Poljudu je također bila odlična atmosfera jer su stadionom odjekivali zvukovi navijača. Iako je sve bilo snimljeno i pušteno preko zvučnika, ipak si imao neki poseban osjećaj. Možda će na nekom budućem Splitskom polumaratonu stadion biti pun “pravih” navijača. Ipak najteži dio utrke je bio uspon na Marjan. Čuo sam i prije da je uspon zahtjevan, ali uopće nisam imao dojam koliko je zahtjevan dok ga i sam nisam prošao. Ako sam dobro računao uspon na Marjan je počeo oko 15-og i završio oko 18-og kilometra. U tih tri kilometra je bilo uspona i spuštanja, iako sam ja imao osjećaj da trčimo barem pet kilometara uzbrdo.
Poslije 18-og kilometara je išla nizbrdica koja je završavala na rivi gdje su svi natjecatelji koji su uspješno završili utrku dobili svoje finišerske medalje. Ova medalja je ujedno i jedina medalja u kolekciji koja mi je ljepša s zadnje strane nego prve jer je ima ispisan tekst “Iza mene je 21km!”.
Kada razmisliš 21 km nije lagano završiti i svi koji smo tu utrku završili, možemo biti vrlo ponosi na svoje postignuće!
Što se tiče moga službenog vremena staze, ono je iznosilo 2:02:28. Možda bih mogao biti razočaran ili ljut na sebe što sam ovako “sporo” otrčao, ali ovo mi je bila prva utrka polumaratona u kojoj nisam bio opterećen niti vremenom, niti tempom. Jednostavno sam išao odraditi utrku i dati sve od sebe. Uzevši u obzir kako je prošla moja zimska priprema, vrlo sam zadovoljan. Više sam ponosan na svoje kolege iz Petrinje, Đakova i Novske koji su srušili i postavili nove osobne rekorde. Zapravo sam i najviše ponosan na te iste kolege koji su mi postali prijatelji i bez kojih ovaj izlet u Split ne bi bio isti. Nema ništa bolje od nasmijanih prijatelji koji dijele istu ljubav prema trčanju kao i ti.
