Proljeće je, a u meni nemir…
Ne slušam Luku Nižetića, ali eto mogu posuditi naslov njegove pjesme za jedan naslov svojeg teksta. Iako još tehnički nije proljeće i proći će još koji mjesec dok ga ne dočekamo, veljača za mene obično znači buđenje iz zimskog sna. Iza nas ostaje sva hladnoća, sivilo i snijeg. Još ćemo malo pričekati da se ovo bijelo govno otopi, ali zimi se (napokon) nadzire kraj.
Nadam se da i drugi tako misle, osim ako nisu baš veliki ljubitelji zime. Ne mogu reći da zima nema svoje draži i da trčanje po snijegu nije zabavno, ali još je zabavnije trčati po zelenoj travi. Isto tako moći ćemo sa sebe skinuti i sloj opreme za trčanje jer će postati prevruće trčati u ovim zimskim izdanjima.
No kako još uvijek temperature nisu preko 10°C, mnogi se neće odvažiti da skinu tople tajice i rukavice. Ja ipak nekako preporučujem i pokušavam sve nagovoriti da se ipak odvaže i to naprave. Možda se to ne čini lakim, ali zapravo su potrebna samo dva-tri trčanja da se prilagodimo ovim novim temperaturama iznad nule.
Sigurno se pitate zašto o tome uopće pričam?
Moja “teorija” je da smo se svi mi nekako udaljili od nekih normalnih prirodnih procesa. Tako je i s oblačenjem. Ne zagovaram da nam mora biti hladno ili nešto tako, ali svi smo uvijek pretoplo obučeni. To nekada može negativno utjecati na naš organizam. I sam to znao (i još uvijek znam) raditi. Debelo se obučem i samo je bilo bitno da mi je toplo.
A vremenom sam počeo sa sebe micati slojeve opreme i tako sam došao do toga da cijelu zimu trčim u kratkim hlačama i imam na sebi minimalno odjeće. Takvo trčanje mi se odrazilo i na cjelokupno stanje organizma na pozitivno. Općenito manje mi je hladno te zime i kasnije proljeće obično prehodam bez gripe i bez prehlade. Nisam nikakav meta-čovjek ili tako slično i možda se samo radim o slučajnosti, ali osjećam se bolje i nekako zdravije.
O svemu ovome o čemu pričam, tj. pišem je drugačije od osobe do osobe te možda nekome sve to neće odgovarati, ali zašto ne za promjenu pokušati pa možda i upali. Slično je bilo i kada sam probao bosonogo trčanje. Nisam o tome niti razmišljao i zapravo mi je to nekada bila sprdnja, ali tek kada sam pokušao tako trčati sam vidio o čemu su drugi pisali i pričali. Zapravo kao i većina stvari u životu, dok sam ne probaš i ne proživiš ne možeš suditi niti znati.