Ide li cestovno trčanje u smjeru močvare?
U razgovoru s kolegama o koji bi temi mogao pričati, došli smo do razgovora o cijeloj ligi cestovnog trčanja koja se organizira na prostorima Hrvatske. Malo je to kompleksna tema i zapravo tu ima puno toga. I ovdje biti se mogla upotrijebiti ona riječ koja se često spominje kada recimo govorimo o nogometu — močvara.
Ne znam zašto je razlog tome, ali uvijek gdje ima nekog dotoka novaca, ima i problema i svačega. Ja tu nisam nitko tko će izravnavati neke račune ili se zamjeriti nekome, jednostavno gledam na sve to sa strane jer čini mi se da dosta ljudi dijeli slično mišljenje.
No hajdemo ispočetka…
Trkaćih natjecanja je bilo i bit će ih. Svako natjecanje ima neki svoj rang i (znam) da treba doslovno pišati krv da bi se sve organizirali i bilo na nekom zavidnom nivou. Najlakši je zapravo doći samo na natjecanje, otrčati, poslikati se i kasnije popiti pivu-dvije. Zapravo malo tko osim ljudi u organizaciji razmišlja što sve treba napraviti prije, za vrijeme i nakon utrke.
Većina utrka u Hrvatskoj, a vjerujem i da je van granica slično sudjeluju u ligama koje su poredane po nekom rangu. Svaka liga ima svoju težinu i naravno najbolji na kraju godine iz niže lige mogu prijeći u višu. Vrijedi i obratno za najlošije. Rekli bi klasična pravila većine sportskih liga. Tu zapravo i nema problema jer sve je jasno. Problem se javlja (naravno) uvijek na vrhu i ovoga puta povezan je s krovnom organizacijom koja vodi cijeli sustav liga. Otrči se jedna, dvije, tri i više utrka a rezultati utrke nikako da se objave.
Uvijek neko kašnjenje, a i kada se rezultati konačno objave često se zna desiti da nešto ne štima pa se neki osjećaju zakinutu. Sve bi to bilo u redu da se to rijetko desi, ali pogreške takvog tipa se često događaju! Meni ovo ne predstavlja neki problem jer ne trčim u sustavu liga, sam biram utrke na koje idem i nisam vezan niti za jedan klub. No mogu shvatiti frustraciju trkača i klubova koji se bore i nastoje da dođu do te prve “elitne” lige.
No naravno problemi ne staju samo to. Kako bi rekli to je samo vrh ledenog brijega ili u ovom slučaju početak utrke. Ima tu i različitih klanova koji se ne vole međusobno pa svatko organizira “svoje” utrke na koje neki trkači ne smiju doći, a možda bi i željeli. Nije da ne smiju, ali interna preporuka je da se ne ide. Iza svega toga stoje neki besmisleni interesi pojedinaca koji zbog vlastite nemogućnost da smanje ego tako postupaju.
I dalje ne vidim smisao takvog ponašanja koje je ničime opravdano i koje na kraju baca ružno svijetlo na samo trčanje. Ne treba da i trčanje dođe na zao glas kao neki drugi sportovi. Možda sam skroz u krivu ili barem djelomično u pravu, ali mislim da je prostor gdje živimo jednostavno premalen i previše opterećen drugim problemima da se oni sada rade i tamo gdje ih ne bi trebao biti.
Trčanje je prije svega aktivnost koja nas sve opušta i tjelesno i mentalno. Iako se može reći da je trčanje “in” i da je postalo ozbiljan biznis, ali i dalje u suštini svi smo tu da se družimo i osjećamo bolje. Zato — relax, take a deep breath and run!