Dosada znana kao zagrijavanje

Nikada mi nije problem ići trčati. Čak sada idem i bez problema trčati po kiši i po drugim vremenskim uvjetima. No ima i dalje nešto što mi se nikako ne da raditi, a ponekad i preskočim. To je nekada najveća dosada znana pod imenom zagrijavanje.

Ne znam u čemu je problem ali mrsko mi se zagrijavati prije i poslije trčanja. Znam da to nije dobro ali nekada se tako teško natjerati. Ako zagrijavanje preskočim, onda se dogodi da poslije trčanja nešto boli što inače ne boli.

Kada malo više razmislim, mislim da je problem u zagrijavanju nastao u školi kada smo tjelesni znali imati predsat. I to je super bilo kada si se ujutro u 7:10 trebao zagrijavati i trčati za loptom. A tek kasnije kada cijeli dan zaudaraš po znoju, a cure smrde po Impulse vaniliji. Ukratko trauma koja se malo teže zaboravlja.

Šalu na stranu, ali prije trčanja bi se uvijek trebalo zagrijavati. Tako ćemo prije svega izbjeći moguće ozljede i pripremiti ćemo svoje tijelo za fizički napor. Tako prije svakog trčanja obavezno rastegnem: ruke, ramena, kukove, koljena i općenito noge. Nisam jedan od onih kojima treba puno minuta da se zagrijem. Naučio sam tijekom vremena kako da najbolje sve rastegnem, tako da sam sve to sveo na nekih 5–7 minuta. Upalim sat da traži GPS signal i počnem se rastezati. Dok završim s rastezanjem, sat nađe signal i otkucaje srca te krenem s trčanjem.

Nemojte misliti da smo gotovi s tekstom. Još ima toga, ali ne previše. Obećavam!

Osim rastezanja prije trčanja, treba odraditi i rastezanje poslije naše aktivnosti. Nakon što sam odradio zadanu dužinu obično prvo prošetam nekih dvjestotinjak metara da se prvo normaliziraju otkucaji srca, a onda još rastegnem ruke, kukove i noge.

Kako god nam zagrijavanje ili rastezanje (neka si svatko odabere pojam koju mu više paše) teško pada, ono mora postati neka obveza jer time dugoročno radimo sebi dobro i štitim se od mogućih ozljeda.

Tekst je objavljen i na magazinu GoOUT! 14.10.2016.