Kako sam otrčao utrku u Novskoj
Napokon odlučiš da odeš na neku trku i da ubiješ monotoniju trčanja po istim rutama. Gledaš na netu kalendar i vidiš da je baš taj vikend kada tebi odgovara utrka i bez previše oklijevanja prijaviš se. Stisneš gumb da bi potvrdio prijavu i osjetiš navalu adrenalina i počneš zamišljati kako bi trebalo biti na trci.
Kako se bliži datum utrke osjeti se lagana napetost. Treba i treninge prilagoditi tjedan dana prije utrke. Uvijek nastojim da imam barem dva dana odmora prije trke. Tako ako je utrka u nedjelju, zadnje trčanje u tom tjednu odradim u četvrtak. Također intenzitet treninge taj tjedan smanjim. I tako dođe i ta nedjelja, tjedan nada prođe u par trena, pogotovo kada si na godišnjem kada vrijeme vjerojatno ide duplo brže nego kada si na poslu. Sreća da je utrka počinje tek u pet sati popodne pa se ujutro može malo duže spavati i još stigneš i nešto napraviti. Ne volim kada su utrke rano ujutro jer onda moraš još uključiti i vrijeme koje ti treba da podigneš startni broj i naravno put.
Nije problem kad je utrka relativno blizu mjesta gdje živiš, ali kada moraš voziti više od sat vremena? Onda se nekada zapitam što mi je to u životu trebalo i da li da jednostavno odustanem i nastavim spavati. Sreća da vrlo rijetko odustanem pa uvijek odem. Ali dobro je da ideš uvijek s nekime jer onda stvarno nema odustajanja i put kraće traje kada imaš s kime pričati.
Za put do Novske sam se odlučio starom cestom jer autocesta mi je dosadna, a kako mi se nigdje nije žurilo zašto projuriti autom kada možeš uživati u našoj lijepoj Moslavini. Kako mi je Novska poznati zbog obiteljsko/rodbinskih/poslovnih veza, auto sam parkirao samo nekoliko metara od cilja da ne noge slučajno ne bi umorile prije trčanja.
Ono što je obavezan ritual prije samog starta je piće s kolegama, s kojima uvijek izmijenim mišljene o svakodnevnim Seinfeld temama i naravno očekivanja o utrci. Tu vrlo brzo zaključimo da nam se ne da trčati i zapravo ne znamo tko nas je natjerao da se prijavimo i trčimo. No kako god nam se ne da idemo se presvući u ratnu opremu i zagrijati prije starta.
Za razliku od drugih moje zagrijavanje je relativno kratko jer ne vidim smisla u rastezanju 30 ili čak više minuta prije same utrka. Do tada se već i par puta ohladiš. Kako god možda nije preporučljivo nekada je dobro ići i “na svježinu”.
Broje se zadnje minute prije početka, sat se namješta, traže se otkucaji srca i GPS signal. Broj otkucaja se lagano povećavaju kako se start približava. Adrenalin i napetost raste. Oglasila se sirena i svi smo startali.
Dvojba mi je bila da li da trčim s muzikom ili bez nje ali kako je s muzikom lakše, napor je ipak malo manji. Pjevam ja tako uz zvukove Daft Punka i kao lakše mi je kada ono staza stalno vodi uzbrdo pa malo nizbrdo pa opet uzbrdo. I mislim si ja tada da mi stvarno ovo u životu nije trebalo ali što se može, tu sam i kako god bude utrku ću završiti pa makar je i prehodao. Uzbrdice i nizbrdice me prate tako do četvrtog kilometra. Ajde sreća, polovica je staze pa sada još samo toliko i muka je gotova. Ali gle skrećemo u šumu i staza iz asfalta prelazi u šumu. Trail. To sam čekao jer po šumi i takvome terenu još nisam imao prilike trčati pa da vidimo.
Prvih par-sto metara je dobro prošlo i uhvatio sam ritam. Pod nogama zemlja, korijenje i mjestimično blato koje ne volim. Pazim da se ne stanem na ništa od toga. Sada bi bilo supr da mogu sjesti na nešto što leti i lagano da me proveze do cilja ali kako sat pokazuje da sam na sedmom kilometru, treba još samo malo izdržati do cilja.
Izašli smo iz šume i opet smo na asfaltu. Po glavi mi se vrti misao da mi sada čak i fali šuma jer puno je zabavnije trčati po njoj nego po asfaltu, a i manje je opterećenje za koljena i stopala. Sada mi se odjednom i ne sviđa pjesma koja svira pa brzo prebacujem na sljedeću koja će me zadovoljiti. Konačno i cilj na vidiku, još samo 50 metara do prolaska kroz njega. Osmjeh je na licu i baš mi je drago vidjeti sve one ljude koji navijaju i podržavaju te da izdržiš još tih zadnjih par metara.
I prošao kroz cilj! Još jedna utrka uspješno odrađena. Koji je dobar osjećaj uspješno završiti utrku. Sada treba sam uhvatiti zraka, lagano prošetati, rastegnuti se i uhvatiti pivo.
Tekst je objavljen i na magazinu GoOUT! 19.08.2016.