Humanitarno trčanje umjesto humanitarnog telefoniranja

Iako je prošlo već skoro tjedan dana od utrke MedvedRUN, još uvijek je ne mogu izbaciti iz glave. Za one koji nisu u toku, prošle nedjelje se je u centru Zagreba, točnije iz smijera Tkalče pa uzbrdno i nizbrdo dva kruga dok ti noge ne otkažu. Malo šale, ali u isto vrijeme i istina. Iako sam prije utrke na službenim stranicama gledao konfiguraciju staze, nisam mislio da je toliko zahtjevna. Nije da sad nešto negativno želim reći organizatorima, dapače, cijela utrka je bila super organizirana.

Kao i većina, svoje standardne rute koje trčim svaki tjedan su većinom ravne. Imaju tu i tamo dio koje ide uzbrdo i nizbrdo ali ne tako kako je išla ruta MedvedRUN. No kada sada nakon par dana odmaka gledam na tu rutu, jako sam ponosan na sebe jer sam uspio odraditi, ne odustati i na kraju ostvariti i čak dobar plasman. Također isto vrijedi i za ostale natjecatelje koju su uspješno završili stazu. Prvenstveno mogu sebi zahvaliti na dobrom trudu i volji jer nije bilo lako. Zapravo ono što je također bitno i zbog čega sam napisao ovako malo veći uvod je humanitarni vid same utrke. Da, kod nas se sada sve češće organiziraju utrke i trkački događaji koji osim samog promoviranja zdravlja, trčanja imaju i taj humanitarni karakter gdje se kotizacija ili dio nje uplaćuje u neke humanitarne svrhe.

Možda me netko može krivo shvatiti, ali ja obično ne volim i ne zovem one razne telefonske brojeve koji se stalno reklamiraju za neke akcije. Nije mi isto kada samo dignem slušalicu i poklopim i kao nešto sam nekome donirao za razliku od toga kada otrčiš humanitarnu utrku i kada znaš da si napravio nešto dobro za drugoga i za samoga sebe.

Što ćeš bolje nego provesti kvalitetno vrijeme sa svojom ekipom, dobro se umoriti i nekome pomoći. Ako netko nije o tome razmišljao, sada ima možda razlog više da se prijavi na neku utrku koja mu može biti prva i pri tome još nekome pomogne.

Tekst je objavljen i na magazinu GoOUT! 24.06.2016.