Novogodišnja odluka: Trčanje — četiri mjeseca kasnije
Da bi započeli s ovom pričom, prvo moramo malo otići u prošlost. Ne tako daleko, točnije nešto malo više od četiri mjeseca, pred kraj prosinca.
Prosinac je osim po slavlju, djedu Mrazu i ostalim šarenim likovima poznat i po tome što svi mi volimo raditi neki rezime toga što nam se dobro i manje dobro dogodilo tijekom godine. Uvijek se svega tu nađe na tome popisu. Dok neki vole taj popis predočiti na papir u dvije kolone, ja ga više volim imati onako mentalno.
Pored popisa kojim radim rezime godine na odlasku, radim i na drugom (također mentalnom) popisu odluka koje ću napraviti u narednoj godini. Taj popis nikada nije dug i uvijek se svodi na dvije iste odluke:
- nastaviti s trčanjem te pokušati biti još aktivniji i
- pokušati zaraditi više para.
Nekima se možda ove odluke mogu činiti bezvrijednima, ali meni su postale dobar način da preko njih posložim ostale stvari u životu.
Sada se cijela priča vrača u sadašnje vrijeme, u travanj. Prošlo je četiri mjeseca od novogodišnjih odluka a neke od njih su se počele ostvarivati ili barem postoji neka naznaka da se ostvaruju.
Odluke koje se držim i dalje, barem tri puta ne tjedan je trčanje. Ono što sam pronašao u trčanju, da je to odličan način da dovedem svoje mentalno i fizičko stanje u neki balans. Nakon cjelodnevnog sjedenja, jedenja gluposti iz pekare, nema ništa bolje nego obuči tenisice i otrčati svoju rutu. Kasnije si sretan što te ništa ne boli, ostavio se iza sebe određene kilometre, a tijelo i glava se napunilo pozitivnom energijom.
U našim užurbanim životima, sve je popularnije da se za trčanje koristi traka i slični uređaji. Ja nisam njihov ljubitelj i uvijek ću prije preporučiti da se ide van trčati.
Zašto? Traka za trčanje se nalazi u zatvorenom prostoru koji je obično klimatiziran. To je opet kao da smo na radnom mjestu, samo smo aktivni. Kada izađemo van i osjetimo zrak, sunce i koristimo svoja osjetila, postajemo dio prirode i tako se punimo i mentalno i fizički. Ovo nije neko pametovanje, nego je jednostavno tako. Zato je važno da smo vani na otvorenom i krećemo se.
Jedan od pametnih savjeta koji su i meni dani kada sam počeo trčati je da idem polako i postupno povećavam kilometražu. Nije potrebno odmah pretrčati 1,5 ili 10 kilometara. Kreneš i kada ti tijelo kaže da više ne ide nakratko zastaneš i dalje lagano hodaš. Sljedeći puta par metara više i za tren će padati dužine. Treba biti uporan i ne odustajati.
Kako živimo u 21. stoljeću gdje skoro svako posjeduje pametan telefon koji može sve i svašta, između ostalog i pratiti kako se krećemo i trčimo, dovoljno je da se na njega snimi aplikacija za trčanje. Ovo je također jedan od dobrih načina da se motiviramo. I sam imam namješteno da me mobitel obavijesti kada sam napravio sat vremena aktivnosti ili 6000 koraka.
Sve ove sitnice su dobar početak da se kako se voli reći stekne “zdrava navika” koja će nam pomoći da se osjećamo bolje.
Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria.