Osječko sunce i crveno čelo
Prošlo je dvije godine od kada sam sudjelovao na utrci u Osijeku i više od godinu dana od kada sam zadnji puta trčao neki polumaraton. Još u zimi je bio plan da se prijavim na polumaraton u Osijeku i završim ga u vremenu ispod dva sata.
Zima je kao i svaka zima, duga, dosadna i nikako da završi. Problem koji ja imam sa zimom je da jednostavno nemam motiva za trčanje. Nisam zimogrozan i obično cijele zime trčim u kratkim hlačama, ali mi fali sunce i zelenilo koje me uvijek motivira za trčanje.
Kako je zima prolazila, radio sam na “bazi” i koja bi mi trebala omogućiti da završim polumaraton u Osijeku prema planiranom vremenu. Inače nisam neki ljubitelj polumaratona i nekako ih izbjegavam ako mogu. Draže su mi utrke do 15 kilometara. Kako se u Osijeku moglo birati između utrke na 5 kilometara ili polumaratona, odluka je bila jesna — polumaraton ili ništa. Kako se dan utrke (2. travnja) sve više približavao, prisjetio sam se utrke u Osijeku od prijašnjih godina.
2013. kada sam prvi puta trčao (utrku na 5 km) bilo je toliko hladno da se nikako nisam mogao zagrijati i da sam imao osjećaj da će mi svi dijelovi tijela otpasti dok sam trčao. 2014. je bila obrnuta situacija. Od početka do kraja trke razlika u temperaturi je iznosila skoro 10°C pa sam na kraju prokuhao jer sam bio predebelo obučen.
Na dan utrke ove godine vrijeme je skoro pa bilo idealno. 18°C s vjetrom koji je na mahove bio jak, ali meni to osobno nije smetalo. Start utrke je bio u 10:30 s glavnog osječkog trga i nastavljao se po centru gradu. Ruta kojom se trčala je vrlo atraktivna. Prolazilo se pokraj skoro svih gradskih znamenitosti, a zadnji kilometri su se trčali pokraj Drave i preko visećeg pješačkog mosta. Staza je skoro u potpunosti ravna, jedina uzbrdica se nalazi oko 15-tog i 20-tog kilometara kada se prelazi preko spomenutog mosta.
Ono što me ugodno iznenadilo, je dobra organizacija same utrke. Sve je bilo na svome mjestu: dovoljno volontera koji su zaustavljali promet, voda na okrijepnim stanicama te prolaznici koji su podržavali natjecatelje tijekom cijele utrke. Sve pohvale organizatorima.
Moj plan da završim polumaraton u vremenu ispod dva sata je uspješno proveden. Službeno vrijeme utrke mi je iznosilo 1:56:14. Ono s čime sam najviše zadovoljan je to da sam se držao planiranog prosjeka i završio utrku bez pretjeranih bolova u nogama. Jedino što drugi puta nikako neću zaboraviti je kapa da izbjegnem crveno čelo.
Ipak najveće zadovoljstvo kod svake trke je vidjeti drage ljude koji isto kao i ti dijele ljubav prema trčanju.
Tekst je objavljen i na magazinu GoOUT! 08.04.2016.